Sretan sam što se baš na svetkovinu svetoga Josipa očevima pridaje posebna pozornost i iskazuje zahvalnost za sve što čine za svoje obitelji. Počašćenih li očeva! Ni zamisliti ne možemo izvrsniji uzor od svetoga Josipa. Sretan sam što je naš narod znao i zna cijeniti uistinu prave vrijednosti. Iskreno me raduje činjenica što smo njega izabrali za zaštitnika domovine. Umiruje me i ohrabruje uvijek kada čujem da se ljudi rado mole njemu za zagovor jer sam duboko uvjeren da ne može propasti ništa što se njemu povjeri. Osobno mogu o tome svjedočiti i prenijeti nebrojena svjedočanstva svojih poznanika. Zato mi je osobito drago što se na HKR-u moli krunica sv. Josipu. Posebno mi je drago što je i papa Franjo istaknuo kako njeguje prisan odnos s tim tako dragim svecem. Radi se o figurici, odnosno kipiću usnulog Josipa. Prisjetimo se evanđeoskih situacija koje su izvorište te pobožnosti. Kada je Josip bio na mukama, u snu mu je anđeo objasnio Božji plan i dao upute što i kako treba učiniti. Poslušavši, Josip se odrekao svojega plana da napusti Mariju i, kasnije, spasio nju i Isusa od Herodova smrtonosnog plana. 

Trebamo poput svetog Josipa imati otvorenosti za Božju riječ i poslušnosti za Božju volju, ne samo onda kada je u skladu s našim zamislima, nego i kada se kosi s našom voljom i planovima.

Na tom tragu, Papa je objasnio da kad god ima problem ili posebnu molitvu, zapiše ju i stavi ispod kipa usnulog Josipa. Sveti Josip brine o nakani dok Papa počiva, odnosno Josip sanja o tom problemu, o njegovu razrješenju. Na taj način sv. Josip skrbi o nama, brine o Crkvi, kao što je brinuo o Isusu i Mariji. On će to učiniti, to je sigurno, ali to ne znači da smo mi bez utjecaja i bez briga, nego trebamo posložiti svoj život tako da možemo čuti Božji glas. Trebamo poput svetog Josipa imati otvorenosti za Božju riječ i poslušnosti za Božju volju, ne samo onda kada je u skladu s našim zamislima, nego i kada se kosi s našom voljom i planovima. Dakle, prvo je raspoloživost za Božju blizinu u našem životu. A drugo, jednako važno, sveti Josip uči nas sanjati. Sanjati velike stvari, maštati o čudesima koja Bog s nama može učiniti, nadati se obilnoj Božjoj milosti. Ali u jednom trenutku treba prestati sanjati i zasukati rukave! To je treće. Treba se probuditi iz vlastite lijenosti i uspavanosti, treba se dići. Treba se odreći vlastite ugode, svojih nauma i sebičnih pogleda na druge ljude i na Boga. Treba se suočiti sa surovom realnošću i učiniti sve da se Božji plan ostvari. Treba otvoriti oči i pogledati u oči zlu koje se okomilo na naše snove, naše obitelji i prijateljstva, na naše živote, na sve što nam je sveto. 

Ponekad mi se čini da smo mi teorijski sve dobro posložili i odlično zamislili, u molitvama smo odlični, ali negdje očito zapinje. Najčešće zapinje jer nismo svoje živote uskladili s primjerom sv. Josipa. 

Često ljudi misle da je za velika postignuća u životu potrebno nešto ogromno, nešto nadljudsko i malom čovjeku nedostupno. I to ih obeshrabri. Ili u tomu nalaze izgovore. Stvarnost koju svjedoči sv. Josip upravo je suprotna.

Na svetkovinu sv. Josipa, uzora očinske ljubavi i čvrstoće, razmišljamo o problemima koje si stvaramo i o zamkama zla u koje upadamo jer nismo svoje živote uskladili s načinom na koji je živio taj muž, sv. Josip, otac i radnik kojega je izabrao Bog da uz njega odrasta krotko i ponizno srce Isusa Krista. Kako je to bila velika zadaća, puna strahopoštovanja za tog običnog čovjeka! Često ljudi misle da je za velika postignuća u životu potrebno nešto ogromno, nešto nadljudsko i malom čovjeku nedostupno. I to ih obeshrabri. Ili u tomu nalaze izgovore. Stvarnost koju svjedoči sv. Josip upravo je suprotna. Potrebno je ono najjednostavnije i najljudskije – vjerna predanost, uporna marljivost i dosljedna poniznost. Veličina i snaga njegova srca očitovala se u tišini. Ohola srca ne mogu se suzdržati od pričanja, od glasne pobune kada se nađu u nekakvoj neprilici. A Josipovo srce u svojoj poniznosti bilo je veliko dotle da je moglo tišinom nadglasati protivljenja koja su se u njemu morala javljati. Prava se drama odvijala u njegovu samozatajnu srcu: Reći ili prešutjeti? Napustiti Mariju ili napustiti sve drugo? Misliti da samo sanja ili vjerovati? Prikloniti se većini ili krenuti s Bogom? Boriti se ili odustati? Josip je razmišljao o odustajanju, i to je ljudski razumljivo jer i srce koje beskrajno voli, srce puno razumijevanja, puno strpljivosti i pravednosti, ponekad se umori. Teško je i zamisliti kakve je muke on proživljavao kada se morao suočiti sa sumnjom u vjernost svoje zaručnice. Koliko je on iskusio grubosti, podrugljivosti, ponižavanja, ogovaranja okoline? Kako se morao osjećati bespomoćno i poraženo kada Božjemu Sinu i voljenoj ženi nije mogao priskrbiti mjesto bolje od štale? Znači li to da je pogriješio u svojim odlukama? Možda se i on pitao, kao što i nas spopadne samosažaljenje: Zašto, Bože, baš meni, što sam ja skrivio, čime sam to zaslužio!? Kad će jednom doći kraj svim mukama? Zašto da ne ugodim sebi, kao drugi? Možda se to i Josip pitao, ali nije se predao. Odabrao je imati povjerenja u Boga i odbio ponudu sebičnosti, stoga je i mogao sve svoje vrijeme pokloniti služeći drugima, sam uvijek u njihovoj sjeni. Imao je snage prelomiti ljudsku ponositost i oholost. Dopustio je Bogu da mu kaže da nije u pravu, da treba i može biti drugačije i bolje. Kada? Kada se sluša Boga. To nas uči Josip.

Trebamo ugasiti svoju sebičnost da bismo čuli Boga i ljude. Tada ćemo moći u zbivanjima oko sebe prepoznati što je istinski dobro za nas, što nam i koga nam Bog šalje, a kloniti se zla koje nam zatvara oči i uši za dobro, istinito i pravedno.

To je prilika da se i mi zapitamo jesmo li voljni čuti Boga. Jer ponekad se to kosi s našim željama i ugodama. Jesmo li spremni zašutjeti da čujemo što nam Bog govori? Živimo u vrlo bučnom vremenu. A najglasniji smo mi sami. Kao što pojačavamo ton na televizoru, mislimo da će nas i Bog i ljudi poslušati ako budemo glasnije vikali. Da ćemo privući pozornost okoline i ostvariti svoje ciljeve ako se budemo ekstremno ponašali, oblačili, grubo nastupali, nametnuli se konkurenciji… A stvarnost je drugačija. Trebamo ugasiti svoju sebičnost da bismo čuli Boga i ljude. Tada ćemo moći u zbivanjima oko sebe prepoznati što je istinski dobro za nas, što nam i koga nam Bog šalje, a kloniti se zla koje nam zatvara oči i uši za dobro, istinito i pravedno. Moći ćemo trezveno razabirati dobro od lošega, vrijedno od bezvrijednoga i trivijalnoga, i lakše ćemo podnositi težinu onoga što je dobro i vrijedno. Jer ne smijemo se zavaravati misleći da ćemo onda biti oslobođeni napora. Istina je da ono što je vrijedno ima i svoju težinu. A ima i razna protivljenja. 

Gotovo u svakoj molitvi sv. Josipu primjećujemo da je Crkva prepoznala snagu njegova zagovora u borbi s protivštinama i bijesom zlih duhova. „Budi nam s neba dobrostivo u pomoći, o, naš jaki zaštitniče, u borbi s vlašću tmine… Brani svetu Crkvu Božju od svih zasjeda neprijateljskih“. U litanijama se obraćamo sv. Josipu kao “strahu zlih duhova”. 

Nije li pomalo čudna činjenica kako mnogi ljudi, svjesni snage i važnosti molitve Gospodnje, svaki dan mole po Kristovoj uputi „izbavi nas od Zloga“ (Mt 6,13) (koji je i sam molio Oca: „da ih očuvaš od Zloga“ (Iv 17, 15)), a ne vjeruju da on doista postoji? Kardinal Franjo Kuharić naglašavao je kako se danas susrećemo s tom kontradiktornom pojavom: „S jedne strane mnogi, pa i u Crkvi, ne vjeruju u postojanje Đavla, a s druge strane umnaža se broj ljudi koji Sotonu priznaju svojim božanstvom (…) nijekati postojanje te mračne stvarnosti, znači nijekati Božju Objavu koja nam otkriva i misterij Zloga (…) Njegova moć nije neograničena. On ništa ne može onima koji su Božji prijatelji. On je kao pas na lancu. Grize samo onoga tko mu se hotimično približi“, kardinalove su riječi. 

Što čini zao duh? Čini to da ne možemo mirno spavati. Ruši nam sve što smo sanjali. Gomila tamu na tamu i razara sve dobro. Sličnu situaciju opisuje Druga knjiga Ljetopisa: „..gomilali su nevjeru na nevjeru slijedeći gnusna djela krivobožačkih naroda… rugali se Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima.“ U čemu je bio problem? Nisu se Boga bojali. I više za njih „nije bilo lijeka“. Nije li to možda i moderni problem? Ne treba se Boga bojati, on je tako dobar i milosrdan, on sve oprašta… Da, to je istina, ali! Ustrajanje u grijehu odškrinjuje vrata zlu koje se diskretno želi uvući čovjeku pod kožu i začahuriti u njegovim mislima te ondje sijati svoju zloćudnost: rovariti protiv Boga i čovjeka, prigovarati, gunđati i natmureno iskazivati nezadovoljstvo sa svime. Takav čovjek svoju sredinu čini apatičnom, učmalom i tegobnom jer kvari raspoloženje, nanosi bol zajednici, ranjava i tlači.

Da se ne zavaravamo, papa Franjo ističe: „Svi smo napastovani, jer zakon duhovnoga života, našega kršćanskoga života, jest prava i trajna borba. Knez ovoga svijeta – Đavao – ne želi našu svetost, ne želi da slijedimo Krista.” Što on želi? Želi podijeliti ljude i udaljiti ih od Boga da bi mogao likovati pred Bogom o ljudskim padovima. Tračevi, ogovaranja, podmetanja – to je prvo oružje koje razara zajednice. Onaj stav, kada razmatramo evanđelje, a pred oči nam dolaze lica drugih: Aha! To se na njih odnosi, oni se trebaju popraviti, ja sam primjer svega najboljega, dok moja braća i sestre imaju sto mana i propusta… Koliko takvog sjemena danas otac laži sije po svijetu! Iskorištavanja, izdaje i prevare, tjeskoba, malodušnost, licemjerja i dvoličnosti, koristoljublje, gramzljivost i pohlepa, mrzovolja, bludne misli i djela… Dokle bismo mogli nabrajati sve te napasti koje nam nisu daleke…

„Đavao ne može podnositi svetost Crkve ili svetost osobe bez pokušaja da nešto učini”, kaže papa Franjo. Želi napraviti nelagodu i kaos u čovjekovim mislima, buku i nered u savjesti. Zarobljava um negativnim mislima zavisti, ravnodušnosti i bezosjećajnosti: Ti nisi dovoljno dobar, ne vrijediš, nitko od tebe nema koristi, nikomu nije stalo, nitko te ne razumije, neuspješan si, nećeš nikad biti sretan, sve će loše završiti, patnja je uzaludna, žrtva je beskorisna, i Bog te napustio, ne čuje te, svi ti lažu, ni u koga se ne možeš pouzdati… te lažne sotonske misli donose mučninu, nemir i sumnju. Lišavaju nas radosti, otupljuju za suživot. Čine nas plašljivcima, a takav strah nije od Boga. Uz to, i oholost, samovolja, častoljublje, arogancija, duh hedonizma, prezanje od križa… Tako se postupno odvajamo od intimnog zajedništva s Bogom i iskrenog odnosa s ljudima. Tonemo u nemir i beznađe, gubimo vedrinu duha i volju da se usprotivimo, da se borimo. Takve su misli zloćudna bolest uma. Đavao ljudski um želi paralizirati. 

Pošten čovjek ne može ni zamisliti metode kojima se otac laži služi. On jako dobro zna da „istina oslobađa“ zato se iznimno trudi držati čovjeka podalje od istine kako bi ga doveo u mat poziciju. A istina je da grijeh paralizira ljudski um. Kako? Tako da sve više mislimo o grijehu koji nas zarobljava, a ne o Kristu koji nas oslobađa. Grijeh ne ubija toljagom, nego se polako poput otrova provlači tijelom i metastazira u srcu gdje stoluju osjećaji ljudskosti. Slično kao i druge ovisnosti koje su posljedice grijeha. Započinje „bezazlenim“ (pod navodnicima) zaobilaženjem Božjih zapovijedi i „blagim“ (pod navodnicima) kršenjem svojih obećanja, odlaganjem svojih dužnosti. Slijedi opravdavanje slično Adamu i Evi u Edenu: Nisam ja kriv… ona mi je dala… zmija me prevarila… Pa ja se toliko mučim, tako se iscrpljujem za Boga, pa smijem si priuštiti malo oduška… Nikoga time neću oštetiti, nitko neće znati… ja ću to vješto prikriti od javnosti… Na kraju, kad postane neizbježno, opet imamo izlaz – možemo o tome lagati! O, kako pogubne misli! Koje ne upropaštavaju samo njihova autora, nego i sve oko njega, ponajviše one kojima je do njega stalo jer ih uvlači u svoju laž, iskorištava njihovu dobrotu i ljubav. I kao vrhunac jada, ne vidi u tome ništa loše, ništa krivo.

Kako se olako uvjerimo da su to sitnice. A nema sitnica. „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten“, kaže Isus. Tako se malo po malo razvija navika na grijeh. Naviknutost na grijeh paraliza je zdravog razuma. Navika na takve misli i na misao kako je Bog dobar i sve će oprostiti pa, prema tome, nema veze što ćemo učiniti jer ići ćemo na ispovijed. Ispovijed nije igra i zafrkancija! Ispovijed ne služi kao opravdanje za činjenje grijeha! Pogledajmo to ovako. Bi li tebi, dragi brate i draga sestro, bilo svejedno da ti tvoje dijete svako malo laže jer zna da ga voliš i da ćeš prijeći preko toga? Biste li vi rekli da nema veze ako vas supružnik potajno, da nitko ne zna, vara? Je li nevažno ako vas uzastopno prijatelj izdaje i radi vam iza leđa ne mareći za vašu radost i spasenje – što je Božji prioritet? Je li vam postalo svejedno to što ne možete na pričest? Ili idete svejedno iako ste u grijehu?! Jer, opet, nitko ne zna… a Bog je dobar, on sve oprašta… Opasne su to stvari, dragi vjernici, koje paraliziraju naš duhovni život i sprječavaju nam dolazak u nebo. Reći će netko da je to još daleko. A je li daleko? I što ćemo onda reći Isusu, da nismo znali? Dobro znamo da „ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće saznati.“ Lagati možemo samo sebi, a ta laž trijumf je oca laži.   

Nisam sklon razmišljanjima da je danas svijet zao, da u njemu prevladava pokvarenost. Ne mislim da zloba ima šanse naspram Božje ljubavi, no sigurno je da ima moć da naše živote pritisne i optereti želeći unakaziti sve što je čisto i istinito, dobro i lijepo jer mu to užasno smeta, jer prezire sve što je sveto. Za razliku od prijašnjih vremena kada je lakše bilo proniknuti naume zla, u suvremenoj kulturi đavao se prikazuje kao mit. Želi čovjeka zavesti da je sve to samo igra, zabava, priča. U mnogim filmovima, knjigama, pa i slikovnicama i igrama za djecu, on više nije onaj koga se treba čovjek kloniti jer je zao i donosi zlo, naprotiv prikazuje ga se kao simpatičnog i zgodnog zavodnika, nestašnog vragolana koji je zabavan, avanturističan, bezazleni prijatelj koji pomaže. I Sveto pismo poziva na oprez riječima da se „sam Sotona prerušuje u anđela svjetla.“ (2Kor 11,14) Podmuklo se služi smicalicama, laskanjima, prepredeno se ulaguje navodeći čovjeka da sve treba podrediti vlastitoj ugodi, i ljude i Boga iskoristiti. Pretvara se da pomaže, a onda kada čovjeka naveže, nema lakog puta natrag. 

Znam da su to teške riječi i ne vole ljudi slušati o ovim stvarima, ali dobro je, pogotovo u korizmi i pripremajući se za korizmenu ispovijed, raskrinkati zamke zloga. Nakon glazbenog predaha vidjet ćemo kako im se možemo usprotiviti. 

Poštovani slušatelji, na tragu sv. Josipa, koga zovemo strahom zlih duhova, tražimo način da se usprotivimo napastima i utjecajima zla. Sv. Padre Pio navodi sredstva kojima se možemo oduprijeti. Nema tu nikakve nove mudrosti. Radi se o istim stupovima kojih je nositelj sv. Josip. 

Prva je budna, gorljiva molitva. U Svetom pismu neprijatelj Boga i čovjeka prikazan je kao „ričući lav“ koji galami, buni se i uznemiruje. U svijetu je daleko više dobra nego zla, ali zlo je glasnije jer ima za cilj odvratiti pozornost ljudi od Krista i njegovih riječi, tj. od molitve. Zato stvara zbrku, uzbunu, stres, ne trpi šutnju u kojoj se može čuti Boga. Sveti Josip je strah zlih duhova jer nas uči o vrijednosti molitve. Uronjenost u molitvu osposobljava čovjeka da može izdržati pritisak svijeta kojemu nikad nije dosta, koji je pohlepan i nezahvalan. Ali i pritisak Sotone koji i molitvu i služenje koči napastima da se ništa ne vidi. Nemojmo naivno nasjedati. Osnovna je njegova prevara da nema pomaka, da nema koristi ni smisla, da nas nitko, pa ni Bog ne doživljava. Uložen je ogroman trud, dali smo sve od sebe, iscrpljeni smo i malaksali i pada večer, na sva naša djela i molitve pada mrak, ništa se od svega toga više ne vidi. A jedino što iz tog mraka koji nas obuzima izranja osjećaj je usamljenosti i napuštenosti. Je li bilo sve uzalud? Ne! Braćo i sestre, nije uzalud slušati Boga. To je činio sv. Josip koji nam pokazuje što je budna molitva. Mi najčešće slušamo sebe kako govorimo Bogu. A Josip sluša što mu govori Bog. Takav molitveni stav kroz koji Bog može djelovati povezan je s drugim savjetom Padre Pija.

Druga je poniznost kao najveći neprijatelj đavla. Posebno ističem Josipovu sposobnost da drugomu da prednost. On je imao snage da uvijek bude u sjeni, da ne traži svoja prava, ne gleda na časti i zasluge. Samozatajan, jednostavan i skroman. Nije se isticao, nikada nije bio u prvom planu. Tako učimo od njega da junaštvo i hrabrost nije u grubosti i agresivnosti, napadnosti, nego u poniznosti, što je potpuna suprotnost oholjenju zla. Moć nije u novcu, ugledu i društvenoj poziciji, vezama, nego u besplatnosti ljubavi i radosti služenja. Takva je Josipova moć. Njegova je snaga u beskompromisnom življenju vjere. Upravo je to sredstvo koje navodi Padre Pio.

Treća je nepokolebljiva vjera. Vjera kakvu je imao sv. Josip proizlazi iz iskrenosti i poniznosti u molitvi i služenju. On nam pomaže otarasiti se plašljivosti i drhtanja pred zlom i razumjeti što je sveti strah, strah Božji. Zato je njegova vjera strah zlih duhova. Zato i mi, ohrabreni primjerom svetoga Josipa, i snagom Duha Svetoga čiji je dar strah Božji, možemo čvrsto, odlučno i pobjedonosno stajati pred svim zlom i svim njegovim zabludama i obmanama. To nam garantira Isus Krist koji je s nama i uz nas u svemu „do svršetka svijeta“. Imamo neuništivo pouzdanje koje je učvršćeno u temeljima Božjega obećanja. A on drži do svoje riječi. „On vjeran ostaje“ i kada mi nismo.

Pokažimo i mi svojim životima da zlo nikada neće nadjačati dobro. Na poseban način prigrlimo u svoje molitve sve očeve koji imaju prevažnu ulogu u našem svijetu. Prigrlimo i sve one koji su na svojoj koži iskusili opakosti zla.

Pokažimo i mi svojim životima da zlo nikada neće nadjačati dobro. Na poseban način prigrlimo u svoje molitve sve očeve koji imaju prevažnu ulogu u našem svijetu. Prigrlimo i sve one koji su na svojoj koži iskusili opakosti zla. Molimo da oni koji su u životu ranjeni lažima, koji duboko osjećaju bol napuštenosti i izdaje od najbližih, nikada ne izgube nadu u dobro, da ne izgube vjeru da zadnju riječ nema zlo, nego Bog. Na tu nakanu molimo.

„O, sveti Josipe, stalno razmišljam o tebi, i zaspalom Isusu u tvom naručju; ne usuđujem mu se prići dok se odmara u blizini tvog srca. Poljubi u moje ime njegovu svetu glavu i zamoli ga da mi vrati poljubac kad udahnem svoj posljednji dah. Sveti Josipe, zaštitniče duša na odlasku, moli za mene.“ Amen.

Cijelu emisiju “Pod križem” pogledajte OVDJE.