Kakva je bila haljina Josipa Egipatskog, sina Jakova/Izraela? Odgovor na to pitanje tražimo u izrazu koji dolazi u 37. poglavlju Knjige Postanka, u retcima 3, 23 i 32.

Nama najpoznatiji i najčitaniji hrvatski prijevod Petoknjižja, onaj Silvija Grubišića, koji je i naš liturgijski prijevod Starog zavjeta te se nalazi kako u Zagrebačkoj Bibliji tako i u našoj Jeruzalemskoj Bibliji, u Post 37,3 glasi: „Izrael je volio Josipa više nego ijednog svoga sina jer je bio dijete njegove staračke dobi; i on mu napravi kićenu haljinu.“. Što se pak ostalih biblijskih izdanja na hrvatskom jeziku tiče, umjesto sintagme „kićenu haljinu“ koju nalazimo u prijevodu Silvija Grubišića, prijevod Ivana Evanđelista Šarića donosi „dugačku haljinu s rukavima“, prijevod Đure Daničića „šarenu haljinu“, dok prijevod Tomislava Dretara pak ima „prinčevsku haljinu“.

Ništa drukčija nije niti situacija s prijevodima na drugim stranim jezicima. Primjerice, francuski prijevodi imaju „ukrašenu tuniku“, „urešenu tuniku“ i „prinčevu tuniku“, talijanski „tuniku dugih rukava“, „dugu haljinu s rukavima“, „haljinu dugu do stopala“, „haljinu koja seže do poda“, njemački „haljinu s rukavima“, „šarenu haljinu“, „šareno ruho“, „dugo ruho s rukavima“, engleski „kaput od mnogo boja“, „tuniku od mnogo boja“, „raznobojnu tuniku“, „dugo ruho s rukavima“, „ukrašenu tuniku“, „kićeno ruho“, i tako dalje.

Na temelju ovakve pomalo kaotične situacije među raznim i brojnim stranim prijevodima, može se pretpostaviti da su prevoditelji izvornu sintagmu razumjeli na različite načine, vjerojatno naglašavajući tek jedan njezin aspekt, pa stoga i svi ti prijevodi ostaju nepotpuni, nejasni i nesigurni.

Potrebno je zato posegnuti za hebrejskim tekstom Biblije. Masoretski tekst donosi sintagme „k^eṯoneṯ passîm“ i „k^eṯoneṯ happassîm“ u Post 37,3.23.32 gdje se one odnose na Josipovu haljinu ili tuniku. Problematična riječ „passîm“ je množina imenice „pas“ koja se u čitavoj Bibliji javlja svega osam puta: šest puta kao hebrejska i dva puta kao aramejska riječ.

U hebrejskim dijelovima Biblije dolazi šest puta: pet puta u množini „passîm“ u izrazima „k^eṯoneṯ passîm“ (Post 37,3; 2Sam 13,18) i „k^eṯoneṯ happassîm“ (Post 3,23.32; 2Sam 13,19) te jednom u jednini „pas“ u toponimu „Pas-Dammîm“ (1Ljet 11,13). U hebrejskom je izrazu „k^eṯoneṯ passîm“ ili „k^eṯoneṯ happassîm“ imenica „passîm“ prilično problematične interpretacije, budući da je u svojem neposrednom kontekstu gotovo isključivo vezana uz imenicu za tuniku ili haljinu „kuṯoneṯ“ koja je u tom izrazu morfološki status constructus „k^eṯoneṯ“ te sintaktički nomen regens sporne imenice „passîm“ koja je u tom izrazu morfološki status rectus te sintaktički nomen rectum.

U aramejskim dijelovima Biblije dolazi dva puta: oba puta u jednini, morfološki jednom kao status constructus „pas“ (Dn 5,5) i jednom kao status emphaticus „passāʾ“ (Dn 5,24). U oba je aramejska izraza iz neposrednog konteksta, iz izrazā „pas y^eḏāh“ (Dn 5,5) i „passā ḏî y^eḏāʾ“ (Dn 5,24), sasvim jasno da se radi o dlanu ruke.

Treba, međutim, napomenuti da je Knjiga proroka Danijela napisana nekoliko stoljeća nakon završne redakcije Knjige Postanka. Vremenska je razlika među njima još i veća ako se u obzir uzmu ranije tradicije koje sadrži Knjiga Postanka, isprva usmeno prenošene kao takozvano „kulturno sjećanje“ koje je tijekom povijesti konstituiralo i formiralo identitet naroda. U međuvremenu se, od sastavljanja Knjige Postanka do pisanja Knjige proroka Danijela, moglo promijeniti značenje riječi „pas“, ili barem nekakav naglasak u njezinom značenju, kako u onom temeljnom leksičkom tako i u širem semantičkom polju te njezinom emotivnom naboju. Tumačiti ono iz Knjige Postanka onime iz Knjige proroka Danijela predstavljalo bi, dakle, pokušaj objašnjavanja izvornog značenja ranijeg teksta ne na temelju njegovog izvornog ambijentalnog konteksta nego na temelju nekog od onih kasnijih, naknadnih ili susljednih te njihovo anakronističko unošenje u raniji tekst.

Ipak, različite tekstualne tradicije (grčka, aramejska, sirijska, koptska, latinska i druge) koje čine drevni prijevodi i verzije biblijskih tekstova na tim jezicima ovdje su od iznimne važnosti jer sadrže i odražavaju različite interpretativne tradicije koje smo imali tijekom povijesti. Prijevodi, naime, u novom kulturnom ambijentu svojeg prostora i vremena nastoje prenijeti smisao i značenje biblijskih tekstova u skladu s razumijevanjem tih tekstova u interpretativnoj tradiciji kojoj njihovi prevoditelji te slušatelji/čitatelji pripadaju. Upravo su nam zato, zbog te svetopisamske hermeneutike koju nam pružaju, drevni prijevodi toliko značajni.

Hebrejska sintagma „k^eṯoneṯ passîm“ za Josipovu tuniku ili haljinu veoma je problematična, izuzetno spornog značenja, s nesigurnošću i nejasnoćama prisutnima već u ranim prijevodima i verzijama Biblije.

Sirijska Peshitta na mjestu sporne hebrejske riječi „passîm“ donosi „peḏyōṯō“ (množinu od „peḏīṯō“), što se obično prevodi sa „dugih rukava“. Grčka Septuaginta na mjestu te sintagme ima „chitōna poikilon“ (od nominativa „chitōn poikilos“). Latinska Vulgata, tomu vjerna, donosi odgovarajući izraz „tunicam polymitam“ (od nominativa „tunica polymita“). Radilo bi se, dakle, o tunici ili haljini napravljenoj od različith komada materijala u boji koja bi stoga bila šarena ili raznobojna. Latinska Nova Vulgata to pak mijenja u „tunicam talarem“ (od nominativa „tunica talaris“). Radilo bi se, dakle, o talaru, dugačkom odjevnom predmetu koji seže sve do gležnjeva („talus“ na latinskom znači „gležanj“).

Jeronim u svojem komentaru navodi da je, revidirajući i recenzirajući Septuagintu, Akvila to interpretirao kao „chitōn astragalōn“, „chitōn astragaleios“ ili „chitōn astragalōtos“, dakle kao talar, haljinu koja je sezala sve do gležnjeva („astragalos“ u grčkom znači „gležanj“), a Simah pak kao „chitōn cheiridōton“, dakle kao ručnu haljinu („cheir“ u grčkom znači „ruka“), bilo da je sezala do gležnjeva te se odlikovala divnom i posebnom raznolikošću od strane umjetničkih ruku, naime ručnom izradom majstora krojača, bilo da je imala duge rukave koji su sezali sve do zapešća, budući da su za odjeću bez rukava više korišteni drugi termini. Međutim, Jeronim u svojoj Vulgati te interpretacije Akvile i Simaha u njihovim revizijama i recenzijama Septuaginte ipak ne uvažava te se vraća na Septuagintu, koju uzima iz Origenove heksaplarne verzije, vjerno prevodeći njezin izraz „chitōna poikilon“ kao „tunicam polymitam“. Tek Nova Vulgata uvažava Akvilu i Simaha svojim prijevodom „tunicam talarem“.

U biblijskom aramejskom i u modernom hebrejskom imenica „pas“, u židovskom aramejskom „pissāʾ“, u judejskom aramejskom „pisṯāʾ“ i u sirijskom „pass^etāʾ“, znače kako dlan tako i taban. Analogija u pozadini jest da je taban nozi ono što je dlan ruci, pa je to značenjska veza među njima. K tome, imenica „pas“ u biblijskom hebrejskom i aramejskom identična je onoj u feničkom jeziku, gdje to pak znači „ploča“. Vjerojatno potječe iz ugaritskog jezika koji u jednini ima „ps“ i u množini „psm“, od čega bi se kasnije razvili oblici „pas“ u jednini te „passîm“ u množini koje čitamo u Bibliji. Značenje „ploča“ imenice „pas“ u feničkom jeziku moguće je objašnjenje podrijetla značenjā „dlan“ i „taban“ iste te riječi u hebrejskom i aramejskom, budući da i dlan i taban nalikuju na ploču.

Odatle bi moglo potjecati razumijevanje izraza „k^eṯoneṯ passîm“ kao tunike ili haljine s dugačkim rukavima koji bi dosezali sve do dlana ruke (zapešća) i/ili tunike ili haljine koja bi bila dugačka sve do tabana stopala (gležnja). Sporni bi izraz stoga značio doslovno „haljina dlanova“ ili „haljina tabanā“, a odnosio bi se na haljinu koja dopire sve do dlanova i tabanā, razlikujući se od obične tunike upravo po tome što ima dugačke rukave koji sežu sve do zapešća i što je dugačka toliko da seže sve do gležnjeva. Takva je odjeća bila vidljivi znak društvenog statusa, i to višeg sloja društva, jer je ukazivala da njezin nositelj ne mora raditi fizičke poslove, odnosno da se inače ne bavi fizičkim radom. Takvu interpretativnu tradiciju slijede sirijska Peshitta, grčki Akvila i Simah te latinska Nova Vulgata.

Osim toga, u imperijalnom aramejskom i egipatskom aramejskom je za imenicu „pas“ potvrđeno značenje „dio“, „komad“, „udio“, no ta imenica uvijek dolazi u jednoj sintagmi čije značenje nije posve jasno (mogla bi značiti „udio koji ostaje kao ostatak“). Ista imenica istog značenja pronalazi se i u nabatejskom jeziku. U židovskom aramejskom od toga dolazi riječ „pissāʾ“, a u sirijskom „pessā“ i „pess^etā“, koje pored navedenih značenja imaju i značenje „zalogaj“, ali i „parcela“. Iz toga pak u kršćanskom palestinskom aramejskom „ps“ i „pstʾ“ proizlazi značenje „porez“. U aramejskoj literaturi kasnijeg, talmudskog razdoblja, pored značenjā „dio“, „komad“, „udio“ i „parcela“, nalazi se značenje i „traka“ ili „pruga“.

Odatle bi moglo potjecati razumijevanje izraza „k^eṯoneṯ passîm“ kao tunike ili haljine sastavljene od raznih dijelova ili komada tkanine, tkanih u različitim bojama i potom međusobno sašivenih, koja bi tako bila raznobojna, višebojna ili šarena haljina. Takvu interpretativnu tradiciju slijede grčka Septuaginta i latinska Vulgata.

Nadalje, aramejski targumi hebrejski izraz „k^eṯoneṯ passîm“ tumače na dva načina. S jedne strane, Targum Onqelos donosi izraz „kiṯûnāʾ ḏ^ep̄assê“, što se opet različito prevodi, poput „tunika sastavljena od više dijelova“, „prugasta tunika“, „dugačak šareni kaput“. S druge strane, Targum Neophyti i Targum Yerushalmi I (Pseudo-Jonathan) donose izraz „prgwd mṣyyr“, sa značenjem „obojena haljina“ ili pak „izvezena haljina“.

Od spomenutog aramejskog termina „prgwd“ potekli su kasniji latinski termini „paragauda“ te grčki „paragaudēs“, koji označavaju izvezeni i ukrašeni obrub zlatne ili purpurne crvene/ljubičaste boje koji je bio utkan u tuniku ili haljinu. Kasnije je, u 3. stoljeću, ta imenica prenesena na samu odjeću, „paragaudion“, postajući tako naziv za posebnu tuniku ili haljinu istkanu od veoma finog svilenog materijala, nalik staroj grčkoj muškoj donjoj haljini „chiton“ s rukavima (nošenoj još od arhajskog doba, koja je isprva bila od lana, a zatim od vune), ukrašenoj takvim izvezenim dekorativnim obrubima. Rimski su ju carevi davali kao nagradu u znak časti, ukrašenu s barem jednim te do čak pet takvih rubova, ovisno o zaslužnosti istaknutog pojedinca, pa je stoga običnim građanima bilo zabranjeno nositi ju.

Odatle bi moglo potjecati razumijevanje izraza „k^eṯoneṯ passîm“ kao kićene, štoviše prinčevske haljine. Tako bi „passîm“ bila riječ koja bi označavala dekorativni ručni rad na vrijednoj odjeći čineći ju raskošnom. Prema tome, ona ne bi bila napravljena od međusobno sašivenih dijelova ili komada tkanine raznih boja, već bi bila protkana ukrasnim nitima različitih boja međusobno isprepletenih.

Kako bi se pobliže razjasnilo ovo leksičko-semantičko pitanje, potrebno je proširiti domenu istraživanja, uzimajući u obzir i izvanbiblijsku literaturu pisanu hebrejskim jezikom, uključujući čak i moderni hebrejski jezik (unatoč ozbiljnom problemu njegovog višestoljetnog diskontinuiteta u tijeku povijesnog razvoja jezika). Tako se zapaža da imenica „pas“, odnosno „passîm“, znači nešto izrazito dugačko i izduženo, kao što su „traka“, „greda“, „linija“, „pruga“, „tračnica“. Takva značenja javljaju se u klasičnoj židovskoj književnosti (Bereshit Rabbah: „more cijelo prugasto“; Tosefta: „postavlja gredu“; Maimonides: „bijela pruga“, „bijela linija“), ali i u onoj modernoj izraelskoj (Sokolov: „mala traka neba“; Bialik: „traka plavog neba“).

Upravo takvo jezično razmatranje – potkrijepljeno i razjašnjeno aramejskim vokabularom – čini se kao da navodi na davanje prednosti prijevodu koji bi sadržavao pridjev dug ili dugačak te koji bi ujedno prenosio i ideju dugih linija ili pruga koje bi bile uzdužno ili okomito raspoređene i time dodatno isticale njihovu osobitu duljinu.

Naravno da je takva haljina s dugim prugama mogla biti dugačka sve do gležnjeva ili tabanā te imati dugačke rukave koji bi sezali sve do zapešćā ili dlanova, jer bi tek tada te uzdužne pruge na njoj bile najdulje, kao i da je mogla biti satkana od tih pruga različitih boja te bi ona tako bila i šarena ili raznobojna, ali i da je mogla satkana od veoma finog materijala te imati izvezene dekorativne obrube te bi stoga bila i kićena i raskošna, dapače prinčevska haljina.

U svakom slučaju, biblijska nam naracija kaže da je ta haljina bila vidljivi znak društvenog statusa, onoga kojeg je Jakov/Izrael sâm dodijelio Josipu, a koji je bio uzrok njegovih problema s njegovom (starijom) braćom. Naime, nisu ga oni zamrzili zbog same haljine, nego zbog onoga što je ta haljina kao predmet simbolički predstavljala: zbog njegovog povlaštenog položaja među njima kod njihovog oca, zbog očeve naklonosti koju je on kao omiljeno dijete uživao, a čega je ta haljina bila znakom. No, to je već jedna druga tema koja zadire u područje egzegeze, a onda i biblijske teologije (poput problematike prvorodstva, odnosno velike teme Božjeg izabranja). Ne ulazeći u ta dublja egzegetska i biblijsko-teološka pitanja, povjesničar o toj haljini može govoriti samo kao o znaku naklonosti, budući da je u to doba bilo uobičajeno da vladari darivaju svoje podanike ili roditelji svoju djecu.

Na kraju se može ipak dodati i jedno zanimljivo tumačenje nadasve problematične riječi „passîm“ iz perspektive rabinske hermeneutike. Postoji midraško tumačenje u djelu Bereshit Rabbah, navodi Rashi, prema kojemu u riječi „passîm“ kao u akronimu, naime u njezina četiri konsonanta p-s-y-m (vokali se izvorno nisu bilježili u pismu) kao početnim slovima određenih riječi, možemo pronaći aluziju na četiri nevolje koje su Josipa zadesile, a na ovaj ili onaj način imaju veze s haljinom: prodan je Potifaru (p – Pôṭîp̄ar), trgovcima (s – soḥ^ărîm), Jišmaelcima (y – Yišm^eʿēʾlîm) i Midjancima (m – Miḏyānîm).

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.