Na današnji dan, 22. veljače 1992. godine, pokojni mons. Marko Culej, prvi varaždinski biskup, posvećen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Bio je čovjek duboke vjere i dobrote. Svi su ga voljeli i cijenili. Svojom dobrotom i blagošću unosio je mir i nadu u živote svojih bližnjih.
Primjerice kad je biskup Marko Culej, pri kraju života, bio teško bolestan od karcinoma i liječio se u jednoj klinici u inozemstvu pored njega u sobi je ležao jedan bolesnik koji je krivio Boga što je bolestan i nije mogao spavati. Za sebe je rekao da nije čudo što njega Bog kažnjava ali što je on, jedan Biskup Katoličke crkve, sagriješio da i njega Bog kažnjava. Mons. Culej se blago nasmješio i na lijep način mu objasnio da nas Bog ne kažnjava kad nam dopušta bolest nego da nas Bog voli. Tako je Biskupov supatnik prihvatio svoju bolest i smirio se i naspavao se kad je uvidio i prihvatio da ga Bog voli.
Mons. Marko Culej rođen je 19. siječnja 1938. godine u Repnu u župi Belec. Otac mu se zvao Petar a majka Josipa rođena Bočkal. Odrastao je u vjerničkoj obitelji sa šestero djece, imao je jednoga brata i četiri sestre. U roditeljskoj kući živio je u duhovnom ozračju, molili su zajedno i išli su u crkvu.
Osnovnu školu pohađao je u Belcu i bio ministrant u crkvi. Nakon završenog četvrtog razreda osnovne škole u jesen 1949. otišao je u Zagreb u Dječačko sjemenište, gdje je polazio Interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika. Nakon mature 1957. godine upisao se na studij teologije na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Od 23. veljače 1958. pa do 15. kolovoza 1959. služio je vojni rok, nakon čega se vratio u Bogosloviju te u jesen 1959. nastavio studij filozofije i teologije.
Za svećenika je zaređen 25. travnja 1964. godine. Mladu misu slavio je u rodnoj župi 3. svibnja iste godine. Prva služba bila mu je služba kapelana u Samoboru od 1. kolovoza 1964. do 17. listopada iste godine, kad je premješten za kapelana u župu Desinić. Od siječnja 1965. imenovan je privremenim upraviteljem župe Desinić, a u srpnju upraviteljem iste župe i tu je ostao do 14. rujna 1981. kad je razriješen dužnosti upravitelja župe. Od 18. travnja 1965. godine do 16. travnja 1975. bio je privremeni upravitelj župe Sutlanska Poljana. Od 1970. do 1977. bio je delegat u Svećeničkom vijeću Zagrebačke nadbiskupije.
U rujnu 1981. imenovan je vicerektorom u Bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Dana 6. prosinca 1986. uz službu vicerektora imenovan je i voditeljem Centra za duhovna zvanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji te kanonikom Prvostolnog kaptola u Zagrebu. Arhiđakonom Zagorsko-vrbovečkog arhiđakonata imenovan je 23. listopada 1987. godine.
Pomoćnim zagrebačkim biskupom imenovan je 7. siječnja 1992. godine , a 22. veljače 1992. posvećen je za biskupa u zagrebačkoj prvostolnici. Kao pomoćni biskup bio je zadužen za kadrovska pitanja svećenika u Zagrebačkoj nadbiskupiji. U akademskoj godini 1992./1993. bio je rektor u Bogoslovskom sjemeništu. Dana 18. kolovoza 1993. godine razriješen je dužnosti rektora u Bogoslovnom sjemeništu i imenovan generalnim vikarom. Prigodom prvoga posjeta Svetog Oca Ivana Pavla II. Hrvatskoj 1994. godine bio je predsjednik Odbora za pripremu posjeta.
Osnutkom Varaždinske biskupije, 5. srpnja 1997. godine, imenovan je varaždinskim biskupom, a 28. rujna 1997. svečano je ustoličen kao prvi varaždinski biskup. Za geslo svog služenja uzeo je riječi „Vita et Pax“- „Život i mir“.
Obnašao je različite službe pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji: bio je predsjednik Vijeća za ustanove posvećenoga života i udruge apostolskog života, predsjednik Odbora za sredstva javnog priopćavanja HBK te Komisije „Justitia et Pax“.
Preminuo je u subotu, 19. kolovoza 2006. godine u Biskupskom dvoru u Varaždinu, a smrt ga je zatekla na mjestu predsjednika Odbora HBK za pastoral Roma i Odbora HBK za pastoral osoba lišenih slobode, te predsjednika Hrvatskog ogranka Svjetske konferencije religija za mir. Službu je obnašao sve do smrti. Pokopan je 23. kolovoza 2006. u kriptu varaždinske katedrale.
Bio je pobožan, volio je Isusa i Blaženu Djevicu Mariju te naše svece i blaženike, osobito bl. Alojzija Stepinca i časnog slugu Božjega fra Antu Antića, za koga je rekao: „ Otac Ante Antić je bio malo nebo među nama ovdje na zemlji, koji nas je sa svojom smrću napustio, ali je i nadalje ostao među nama, kao zraka, kao svjetlo, kao sjajna zora onog neba kojem svi putujemo, a put prema tom nebu pokazivao je cijelim svojim životom o. Antić.“
Zbog svoje dobrote, pobožnosti, poniznosti i ljubavi bio je obljubljen i voljen od vjernika, svećenika, redovnika i redovnica ali i od svih koji su ga poznavali. Svojom dobrotom i blagošću znao je utješiti ljude i dati im nadu da mogu naprijed koračati kroz život bez straha. Kad su ga novinari pitali što bi trebalo još učiniti u Varaždinu da bude bolji grad odgovorio je: „Trebalo bi učiniti nešto što ne košta ništa a tako je važno. A to je pokloniti osmijeh prolazniku, reći mu lijepu riječ i pružiti mu ruku da znamo da nismo jedni drugima neprijatelji, da smo jedan drugome prijatelji i da jedan drugome nešto značimo. Već time bi učinili mnogo da se vidi da smo jedan drugome brat i da smo jedan drugome prijatelj i da se poštujemo.“
Rekao je još biskup Marko Culej, što može biti njegova oporuka, da nije potrebno imati velika materijalna bogatstva nego Isusa u srcu i da ćemo onda biti radosni. Naveo je primjer kako je sv. Jeronim jednom pitao Isusa što će mu dati kad on nema ništa jer je siromah. A Isus mu je rekao da mu dade svoje grijehe da ih On pretvori u njegovu radost i veselje. Ne govori li i nama to isto dobri biskup Marko Culej da ćemo i mi biti radosni ako budemo imali Boga u svome srcu.