Marko piše u stilu pripovijedanja

S vremenom, kako je sve više blijedila uspomena na povijesnu osobu Isusa iz Nazareta, prijetila je opasnost da taj navještaj postane mit. Trebalo mu je zato dati povijesnu podlogu. To je već prije prvog evanđelista Marka učinio pisac izvješća o Isusovoj muci i smrti. U tom izvješću on je, uz izvornu apostolsku kerigmu, povezao pripovijedanje o tri posljednja dana iz Isusova života i tako toj kerigmi dao povijesnu dimenziju. Bio je to navještaj u obliku pripovijedanja. Marko je to proširio na nekoliko mjeseci njegova javnog djelovanja. On je u svoju literarno zamišljenu Radosnu vijest (εὐαγγέλιον – usp. Mk 1,1), uz izvješće o muci, smrti i uskrsnuću koje je preuzeo iz tradicije, uvrstio pripovijedanje o Isusovu nastupu u Galileji, njegovo propovijedanje kraljevstva Božjega, njegova čudesa, njegove rasprave i brojne pojedinačne riječi (logia) i tako stvorio „evanđelje“ kao literarno djelo.

Pavao razvijao teološki govor

Inače, Pavao je iz apostolske tradicije koju je upoznao, razvijao teološki govor o Isusu. Njegovo je evanđelje, tvrdi on sam, njegovo osobno, a ne prepisano od drugih. „Pavao apostol, ne od ljudi, niti preko ljudi, nego po Isusu Kristu.“ (Gal 1,1) Unatoč toj Pavlovoj evanđeoskoj osobnosti, nigdje ne dolazi u sukob s apostolskom pravovjernošću. Njegove poslanice i nemaju za prvenstvenu svrhu naviještanje Isusova života i djelovanja, već rješavanje nekih konkretnih pitanja koja su se javila u zajednicama koje je Pavao ranije oformio svojom evangelizacijom.

Isus je Krist

Evo nekih Pavlovih navoda u kojima se on slaže s evanđeljima: Krist je rođen od žene (Gal 4,4), iz Davidova plemena (Rim 1,4), podložan zakonu (Gal 4,4), ustanovio je Euharistiju (1 Kor 11,23), raspet je (1 Kor 1,23) pod Poncijem Pilatom (1 Tim 6,13), u vrijeme Pashe (1 Kor 5,7), umro za naše grijehe i uskrsnuo po Svetom Pismu (1 Kor 15,3), njegovom smo smrću otkupljeni (Rim 3,25; 1 Kor 7,23), on je uskrsnuo i ukazao se (1 Kor 15,4; Dj 13,13), ponovno će doći (1 Sol 5,1-2), izabrao je dvanaest apostola (1 Kor 9,5), među kojima su Petar i braća Gospodinova (1 Kor 9,5), Petar, Ivan i Jakov stupovi (Gal 2,9), Petar je upravitelj Crkve (1 Kor 15,5; Gal 1,18), Kristov nauk je Riječ Božja (2 Kor 2,17), ona je Riječ Kristova (Kol 3,16), ona je Evanđelje (Rim 1,16), a Isus je Krist ili Mesija (na mnogim mjestima).

Pavlove misli o ljubavi prema bližnjemu

Nadalje, mnoge tvrdnje u Pavlovim poslanicama naprosto nisu shvatljive bez evanđeoske pozadine. Tako npr. njegov nauk o kraljevstvu Božjem u Rim 14,17: „Ta kraljevstvo Božje nije jelo niti piće, nego pravednost, mir i radost u Duhu Svetom“. Ili u 1 Kor 4,20: „Ta nije u riječi kraljevstvo Božje, nego u kreposti“.

Pavlove misli o ljubavi prema bližnjemu također predstavljaju evanđeoski nauk, osobito prema Evanđelju po Mateju (Mt 5,44; 22,38): „Jer, tko drugoga ljubi ispunio je zakon“ (Rim 13,8). „Ta sav je zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“ (Gal 5,14). „Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite“ (Rim 12,14).

Isto vrijedi i za Pavlov nauk o nerazrješivosti braka. U 1 Kor 7,10 Pavao izričito tvrdi da ne naređuje on nego Gospodin, da se žena ne rastavlja od svoga muža (usp. Mk 10,9). Slično tome, Pavao kaže da je Gospodnja odredba da oni koji propovijedaju Evanđelje od Evanđelja i žive (1 Kor 9,14 i Lk 10,7).

Evanđelja utemeljena na ranoj apostolskoj predaji

S druge pak strane, pojedinci tvrde da je Pavao tobože pravi utemeljitelj kršćanstva, koji je izmislio Isusovo uskrsnuće, a kasnije su po predlošku njegovih poslanica nastala evanđelja. Ova teza ne odgovara suvremenim nalazima biblijskih istraživača, kako smo vidjeli na početku. No u svezi s tim je zanimljivo i iznenađujuće da u evanđeljima gotovo da ne nalazimo ni traga pavlovskoj teologiji, koja je već postojala u vrijeme njihova nastanka. To ukazuje na činjenicu da su evanđelja čvrsto utemeljena na ranoj apostolskoj predaji, odnosno na samom Isusu kao povijesnoj osobi, što potvrđuje njihova forma, leksik, stil i kerigma.

Kristološki himan

Također je značajno da Pavao u svojim poslanicama prenosi i nekoliko ranokršćanskih himana koji potječu iz vremena prije Pavlova obraćenja, a u kojima se izriču osnove vjere prvih kršćana. Tako u Poslanici Filipljanima (napisanoj sredinom 50-ih godina) Pavao citira kristološki himan koji potječe najvjerojatnije iz 40-ih godina, tj. desetljeće nakon Isusova uskrsnuća: „Isus Krist, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca“.