U svakom danu i dobu postojale su određene kulturne norme koje su se prihvaćale i slijedile bez puno preispitivanja, donosi Simply Catholic.

Na primjer, kada jedete vani u restoranu, očekujete da će obitelj koja jede za susjednim stolom koristiti vilicu i nož. U drugom primjeru, nije prihvatljivo pojaviti se na obiteljskom vjenčanju u havajskoj košulji i bermudama.

Katolička crkva nije iznimka od ovih normi. Bio bi čudan početak nedjeljne mise kad bi svećenik počeo obrađivati ​​prolaz u kostimu za Noć vještica. Kao Crkva počeli smo pretpostavljati i očekivati ​​da će naš svećenik započeti misu odjeven na određeni način.

Pitanje tada postaje: zašto svećenik nosi ono što nosi na svakoj misi? Koja je povijest iza njegovog stila odijevanja?

Zanimljivo, pomislili biste da današnje svećeničko ruho svoje podrijetlo nalazi u svečanoj odjeći koja je opisana u Starom zavjetu. Na primjer, u Izlasku 28,2-4 čitamo: “Napravi svome bratu Aronu sveto ruho na čast i ukras. Obrati se svim vještacima koje sam obdario mudrošću neka naprave haljine Aronu da bi se posvetio i vršio svećeničku službu u moju čast. Neka ovu odjeću naprave: naprsnik, oplećak, ogrtač, košulju resama obrubljenu, mitru i pas; neka naprave svetu odjeću za tvoga brata Arona i njegove sinove da mi služe kao svećenici.”

Umjesto toga, početak liturgijskog ruha kršćanske Crkve došao je iz svakodnevnog ruha grčko-rimskog svijeta. Srce ove haljine iz prvog stoljeća bila je tunika i plašt.

Grci su vjerovali da je tunika koja se spuštala s ramena simbol tijela i njegovih pokreta. Vjerovali su da ovaj ogrtač oko tijela s glavom u središtu izražava duhovno i intelektualno savršenstvo čovjeka.

U rimskom svijetu, tijekom 2. st., pojavila se dalmatika, koja je bila široka tunika bez pojasa s vrlo širokim rukavima. Bila je to gornja odjeća koja se nosila preko duge bijele tunike. Zanimljivo, bila je prugasta i većinom je gornja odjeća koju i danas nose katolički đakoni.

Do četvrtog stoljeća odjeća koja se nosila na liturgijskim svečanostima bila je odvojena od odjeće svakodnevnog života. Svećenici su se mogli razlikovati po određenim ornamentima pridodanim svakodnevnoj nošnji. U to se vrijeme također počela koristiti štola kao službeni simbol svetog svećenstva.

Prvi spomen posebnog liturgijskog ruha za sveto bogoslužje dolazi od Teodoreta Kirskog (dc 457). U svom spisu o crkvenoj povijesti zabilježio je da je car Konstantin 330. godine darovao novoj jeruzalemskoj crkvi sveto ruho koje je biskup trebao koristiti na krštenjima i vazmenom bdijenju.

Dokumenti iz tog vremena također odražavaju činjenicu da su mnogi bili podijeljeni oko pitanja posebnog liturgijskog ruha. Na primjer, ranokršćanski pisac Tertulijan odbacio je posebno odijevanje, dok ga je Klement Aleksandrijski zagovarao. Papa Klement I., tijekom svog pontifikata u prvom stoljeću, primijetio je: “Biskupi se od naroda trebaju razlikovati po nošnji, ali ne po doktrini.”

Do devetog stoljeća, staro jednostavno ruho imalo je tendenciju da bude sve više i više ukrašeno. Ovdje su se pojavile papinske rukavice. Mitra ili svečano pokrivalo koje se najčešće viđalo na glavama biskupa pojavilo se u 10. stoljeću. Liturgijske cipele i čarape koje su nosili biskupi i kardinali pojavile su se u 11. stoljeću.

Današnji svećenik koji nosi misno odijelo divan je svjedok tih povijesnih korijena. Činjenica da se sveto ruho od svojih početaka nije nosilo u svakodnevnom životu pokazuje da je ono imalo liturgijski karakter.

Danas oblik draperije misnog ruha kao što su alba, dalmatika i misnica stavlja naglasak na njegovu liturgijsku ulogu. Kao takvo, svećenikovo je tijelo “skriveno” na način da ga odvodi kao središte liturgijske radnje i prepoznaje pravi izvor i vrhunac slavlja, Isusa Krista. Svećenik stoga oblači misno ruho ne u svoje ime nego in persona Christi.

Svećenik latinskog obreda danas, dakle, nosi misno odijelo koje je propisano crkvenim propisima, u skladu s normama koje su utvrdile mjesne biskupske konferencije, a osobito odredbe Općih uredbi Rimskog misala, koji propisuju da potrebno ruho znači da „u Crkvi, koja je Tijelo Kristovo, nemaju svi članovi istu funkciju. Ta se raznolikost službi izvanjski očituje u slavlju euharistije kroz različitost svetoga ruha, koje stoga mora biti znak vlastite službe svakoga službenika. Štoviše, to isto sveto ruho treba pridonijeti i ukrašavanju samog svetog čina.” (br. 335).

Opće uredbe Rimskog misala dodaju: “Prikladno je da se ljepota i plemenitost svakog odijela ne traže u obilju prekrivenih ukrasa, već u korištenom materijalu i dizajnu. Ukrasi na ruhu trebali bi se, štoviše, sastojati od figura, to jest slika ili simbola, koji označavaju svetu uporabu, izbjegavajući sve što tome ne priliči.” (br. 344).

Liturgijske boje

Što označavaju različite boje koje svećenik koristi? Kako ističe Crkva, različite boje predstavljaju različita liturgijska razdoblja. Otprilike od šestog stoljeća primarne liturgijske boje bile su zelena, bijela, ljubičasta, crvena i crna.

Zeleno označava obično vrijeme u Crkvi.  Treba napomenuti da nijanse zelene mogu varirati. Na primjer, zelenilo proljeća je drugačije nijanse od onog u studenom na kraju crkvene godine.

Ljubičasta se nosi u došašću i korizmi, predstavljajući pokornički smisao tih godišnjih doba.  Slična ljubičastoj je boja ruža, koja se nosi samo dvije nedjelje u godini. Prva je treća nedjelja došašća, inače poznata kao nedjelja Gaudete. Tijekom korizme nosi se tijekom četvrte nedjelje, inače poznate kao nedjelja Laetare.

Bijela označava vrijeme velikog slavlja kakvo se vidi u božićnoj i uskršnjoj sezoni.  Bijelo se ruho nosi i na krštenjima, vjenčanjima, ređenjima i blagdanima Gospodina, Blažene Majke i svetaca koji nisu mučenici.

Crveno implicira krv Krista, Duha Svetoga i mučenika.  Stavlja ga svećenik na Duhove i za krizme.

Crno, rijetko viđeno, može se nositi tijekom obreda sprovoda.  Može se nositi i na Veliki petak.