Crkva na kamenu donosi osvrt prof. dr. Ivice Šarca na izjave prof. dr. Ive Josipovića o širokobriješkim franjevcima:

Sveučilišni profesor dr. Ivo Josipović nedavno je potaknuo polemiku o ulozi i sudbini franjevaca tijekom završnih borbi za Široki Brijeg 6. i 7. veljače 1945., i to tvrdnjom da su širokobriješki franjevci “bili legitiman vojni cilj” partizana, jer su navodno “oružjem pomagali Nijemce i ustaše”. Na ovo je reagirao filozof dr. Neven Sesardić s čuđenjem “da netko tko je ne samo pravnik nego i sveučilišni profesor prava iznosi tako rezolutnu tvrdnju o nečijoj krivnji bez navođenja ikakvih dokaza ili upućivanja na relevantne izvore”.

U svom odgovoru na Sesardićeve prigovore, Josipović ga je za dokaze pozvao da pogleda sljedeće izvore: “Potrudite se, Sesardiću, ima dobrih studija i arhivske građe, recimo studija dr. Anića, ali i mnoge druge. Dostupni su i dokumenti iz arhiva u Hrvatskoj, ali i BiH (Sarajevo). Oni jasno potvrđuju da su u vojnim operacijama na strani ustaša i Nijemaca sudjelovali i širokobriješki fratri, da su se snažno i uporno borili, da je na zvoniku bilo mitraljesko gnijezdo, a oko samostana minsko polje.”

Kako je upravo ovih dana objavljena knjiga (Metastaze jedne revolucije. Uspostava komunističko-partizanske vlasti u zapadnim dijelovima Hercegovine: listopad 1944. – ožujak 1945.) koja, između ostaloga, tematizira i događaje na Širokom Brijegu u veljači 1945., učinilo mi se da bi moglo biti korisno na temelju novijih istraživanja dati kraći kritički osvrt na Josipovićeve optužbe (i “dokaze”) protiv franjevaca.

Josipović se poziva na “studiju dr. Anića”, očito misleći na dr. Nikolu Anića, nekadašnjega partizana i potom oficira JNA i vojnoga povjesničara, i njegovu knjigu Povijest osmog korpusa narodnooslobodilačke vojske Hrvatske 1943.-1945. (N.B. Već je u naslovu vidljiva manipulacija s nastojanjem kroatiziranja jednoga, inače, jugoslavenskoga partizanskog korpusa, čiji je pravi naziv glasio: “Osmi korpus narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije”.) Ako zavirite u Anićevu knjigu, koji je uzgred rečeno kao pripadnik partizanskih postrojbi i sam sudjelovao u borbenim aktivnostima u Hercegovini 1945., lako ćete otkriti da je upravo odatle Josipović prikupljao podatke, ali ne ćete naći ništa o izvornim dokumentima koji bi dokaz(iv)ali oružani otpor franjevaca. U Anićevoj knjizi možete pročitati tek dijelove izjava s jednoga skupa u Mostaru (iz sredine 1980-ih) Fabijana Trge i Milana Rake, isto tako nekadašnjih partizana (političkih komesara) i aktivnih sudionika u borbama za Široki Brijeg. Zanimljivo je da se Josipović (preko Anićeve knjige) poslužio sličnim “argumentom” kao i Fabijan Trgo prije više od 30 godina na skupu u Mostaru. Trgo je tada (kao i Josipović danas) tvrdio da postoje dokumenti koji jasno i nedvojbeno pokazuju da su širokobriješki franjevci oružjem pružali otpor partizanima. Te dokumente, međutim, nije pokazao niti uputio na njih. Zašto ih, uostalom, nije objavio kada je svojevremeno bio urednik višetomnog Zbornika dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavije? Problem je u tomu što ni tada kao ni danas, izuzev pozivanja na izjave partizanskih svjedoka, takvi dokumenti, u kojima se navodno dokazuje sudjelovanje franjevaca u oružanim sukobima, nikada i nigdje nisu objavljeni. Josipović, nadalje, upućuje na arhivsku građu u hrvatskim i bosansko-hercegovačkim arhivima, želeći ostaviti dojam da su mu poznati dokumenti iz te građe. No, nisam siguran da zna o čemu govori, jer bi se u protivnom suočio s nečim što bi osporilo njegovu ključnu tezu. Budući da sam u pripremi i prikupljanju građe za pisanje knjige pregledavao i građu u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu kao i građu u Arhivu hercegovačko-neretvanske županije/kantona u Mostaru i da u pregledanim dokumentima nisam pronašao nikakve dokaze o oružanim aktivnostima širokobrijeških franjevaca, onda sam kroz razgovor s pojedinim djelatnicima arhivskih ustanova (uključujući i zamjenika ravnatelja/direktora Arhiva BiH u Sarajevu), odlučio posjetiti i Vojni arhiv u Beogradu. Tu sam pronašao nekoliko, čini mi se, važnih dokumenata, koji tematiziraju upravo borbe 6.-8. veljače na Širokom Brijegu.

Prije osvrta na značenje ovih dokumenata, moram podsjetiti na to da su gimnaziju, konvikt i samostan na Širokom Brijegu (kao i druge franjevačke ustanove po Hercegovini) koristile različite vojne formacije tijekom Drugoga svjetskog rata, uključujući i partizane, koji su, kako pokazuje jedan partizanski dokument, odmah po zauzimanju Širokoga Brijega također koristili samostan u vojne svrhe. Postoji isto tako uvjerljiv dokaz da je još prije početka napada partizana na Široki Brijeg tadašnji provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, dr. fra Leo Petrović, prosvjedovao zbog toga što su njemačke snage koristile samostanske prostorije kao vojnu bolnicu. Dokaz je njegov službeni dopis s kraja 1944., upućen generalu Adolfu Sabljaku, tadašnjem opunomoćeniku vlade NDH kod njemačkoga stožera u Mostaru, u kojemu se provincijal žali da su Nijemci “nasilno” pretvorili dio samostana na Širokom Brijegu u vojnu bolnicu (Lazarett) te da su njemačke postrojbe na isti način zaposjele i još neke franjevačke kuće i samostane po Hercegovini. Provincijal je u svojoj žalbi naglasio da je upravo “prisutnost njemačkih vojnih jedinica izazivala dosada” višestruka bombardiranja franjevačkih objekata i crkava i moli generala Sabljaka da se zauzme kod Nijemaca da napuste franjevački samostan i konvikt na Širokom Brijegu. Kada je već riječ o dr. fra Leu Petroviću, zanima me što bi Josipović rekao za njega i njegovu subraću koje su partizani tjedan dana nakon širokobrijeških borbi odveli iz mostarskoga samostana i pogubili; jesu li i oni bili “legitiman vojni cilj”?

Iako je korišten isključivo kao vojna bolnica, partizanska “artiljerijska” paljba je od samoga početka napada na Široki Brijeg (6. veljače) bila koncentrirana upravo na samostan. A taj je punkt u odnosu na ostale (postojalo je više utvrđenih punktova oko naselja Široki Brijeg!) bio relativno slabije branjen (prema procjenama partizanske strane: s nekih 250 vojnika) i zapravo je među prvima zauzet, jer ni po svom položaju ni po broju vojnika nije predstavljao “kičmu” obrane Širokoga Brijega. Unatoč tomu, prvi i najjači napad partizanskih snaga na Široki Brijeg izveden je upravo na samostan. Premda je, kako stoji u partizanskim izvorima, prvotno dobio zapovijed napasti “u širem rajonu samostanskog kompleksa”, štab 11. partizanske brigade donio je odluku da neposredno pred početak napada “artiljerija” prvo tuče samostan a ne “širi rajon”. Kasnije je ta odluka pravdana obrazloženjem da se radilo o “masivnim kamenim zgradama” pa je navodno bilo “očekivano” da će se odatle “naročito pružiti snažan otpor”, iako je onih 250 vojnika bilo razmješteno po bunkerima i rovovima ispod samostana. Ovdje se postavlja logično pitanje zbog čega su upravo samostan, gimnazija i crkva bili prva meta napada partizanske “artiljerije”, ako je poznato (i to iz dva partizanska dokumenta) da utvrđena linija obrane (bunkeri, rovovi, minirani prostor) nije bila “oko samostana”, kako netočno navodi Josipović, nego u podnožju brijega, tj. “ispod samostana”, kako doslovno stoji u partizanskim izvorima? Da su obrambene njemačke i ustaško-domobranske snage početkom i za vrijeme najžešćih borbi najprije bile u rovovima i bunkerima (a ne oko samostana), potvrđuju opet partizanski izvori; naime u osvrtu na prijelomne trenutke sukoba jedan izvor opisuje kako “moral i upornost neprijatelja sada već popušta… Napuštali su rov po rov, bunker po bunker (istaknuo I.Š.)”. Josipović spominje i “mitraljesko gnijezdo” na zvoniku. Nije isključena mogućnost da se netko od pripadnika njemačkih ili ustaško-domobranskih postrojbi u povlačenju iz rovova i bunkera popeo na zvonik i odatle pucao, no i to je dvojbeno s obzirom na činjenicu da su, opet prema partizanskim izvorima, snažnom “artiljerijskom i tenkovskom paljbom” već prvoga dana zapaljeni i oštećeni kako gimnazija i samostan, tako i zvonik crkve. Sutradan, 7. veljače, svladan je i probijen utvrđeni obrambeni pojas i partizani su istoga dana ovladali i čitavim samostanskim kompleksom. Time dolazimo do najvažnijega pitanja: jesu li im pri tome i franjevci pružali oružani otpor? Ako jesu, to bi zacijelo moralo biti navedeno u izvješćima onih partizanskih formacija koje su ušle i zaposjele samostan. Pregledao sam “Operaciski dnevnik” štaba 8. korpusa i izvješća štabova (za ovu temu) najvažnijih partizanskih formacija iz sastava 8. korpusa (26. dalmatinske divizije i 11. brigade). U njima se nigdje, ni u jednom od dokumenata, ne spominje bilo kakav način sudjelovanja franjevaca u oružanom otporu. U Vojnom arhivu u Beogradu pohranjen je (za ovu temu) jedan vrlo važan dokument. Riječ je o izvješću jednoga od bataljuna (iz sastava 11. brigade) koji je 7. veljače svladao otpor protivničkih vojnih snaga i ušao u samostanske prostorije. U tom se izvješću navodi točno vrijeme ulaska ovoga bataljuna u samostan, broj poginulih i ranjenih partizana, broj ubijenih i zarobljenih pripadnika protivničkih snaga, čak i precizni podatci o zaplijenjenom oružju i municiji, no nigdje se ni u jednom detalju ne spominju naoružani franjevci ili “klerici” kao sudionici borbe, a jedno takvo izvješće zasigurno bi moralo sadržavati jedan takav podatak. Dakle, niti u jednom od krucijalnih, do sada pronađenih i dostupnih, partizanskih dokumenata o završnim borbama za Široki Brijeg ne piše da su franjevci pružali otpor ili sudjelovali u oružanim sukobima. (Preslike svih najvažnijih dokumenata o ovoj temi objavljene su u dodatku knjige Metastaze jedne revolucije.)

Josipović se dalje poziva na “izjave svjedoka” (dakako, samo partizanskih) i tek time ulijeće na sklizak teren, jer su sami partizani o tomu davali vrlo proturječne izjave, na što s pravom ukazuje i dr. Sesardić u svom odgovoru Josipoviću. Poslije rata su neki partizani uvjeravali javnost da su na Širokom Brijegu vlastitim očima vidjeli naoružane franjevce u habitima, no pitanje je koga su oni stvarno vidjeli u toj ulozi, ako u međuvremenu imamo i takva svjedočanstva, i to opet od bivših partizana, koja govore o manipulaciji s njihove strane na način da je neke od njih “zapala” uloga da obuku franjevački habit i uzmu puškomitraljez u ruke i “glume” naoružana franjevca. Zadržimo se još malo na partizanskim svjedocima i njihovim svjedočanstvima. Javnosti su odavno poznate i nebulozne tvrdnje pojedinih partizana da su ih franjevci tijekom borbi polijevali vrelim uljem! Koliko je apsurdna i pomisao kako su tijekom Drugoga svjetskog rata mogli posjedovati toliku količinu ulja da su ga mogli prolijevati i to po vojsci opremljenoj suvremenim naoružanjem (slika bi eventualno pristajala uz opise srednjovjekovnih borbi pod zidinama utvrđenih zdanja!), najzornije pokazuje jedna zabilješka iz širokobriješkoga samostanskog ljetopisa za godinu 1942.: “17. II. Poklade prošle bez uštipaka, jer nema masti.” A što s onim partizanima čija se svjedočanstva ne podudaraju s izjavama Josipovićevih “svjedoka”!? Jedan partizanski oficir je primjerice za pobijene širokobriješke franjevce rekao tek ovo: “Ubili smo nevine ljude.” Jedan je pak, također bivši partizan, opisao kako su pri ulasku u samostan zatekli neke franjevce u samostanskom podrumu: “Nakon što je desetnik I. Z. nogom razbio podrumska vrata u podrumu je zatekao jednu na smrt prestrašenu skupinu fratara, kako, okruženi učenicima gimnazije, sjede za stolom.” Ovaj se opis podudara s iskazima na desetke civila i đaka franjevačke gimnazije, koji su opisivali da su se od početka do završetka borbi skupa s franjevcima nalazili u skloništima u i oko samostana (podrum, hidrocentrala i mlinica, protuzrakoplovno sklonište u samostanskom vrtu). Potom su, prema njihovim iskazima, svi zajedno (i civili i franjevci i đaci) uz prijetnje i psovke bili strpani u samostansku zbornicu, odakle su partizani odvodili jednog po jednog franjevca. A što s tvrdnjama svjedoka koji su poslije završetka borbi pronašli nagorjela tijela dvanaestorice franjevaca u skloništu i kod većine njih ustanovili da su likvidirani metkom u potiljak? A što pak sa skupinom devetorice odvedenih (8. veljače) i bez suđenja pogubljenih širokobrijeških franjevaca, čije kosti i danas teškom mukom pronalazimo po hercegovačkim i dalmatinskim škrapama?

Nakon svega se čovjek samo može pridružiti onima koji se ovih dana ne prestaju s čuđenjem pitati: zar je moguće da je jedan sveučilišni profesor prava mogao izjaviti da su pogubljeni starci poput, primjerice, fra Marka Barbarića (rođen 1865.), fra Stanka Kraljevića (r. 1871.) ili fra Ive Sliškovića (r. 1877.) bili “legitiman vojni cilj”!?