Marko je u Omišu pohađao dječje zabavište kod sestara Služavki Maloga Isusa, i četiri razreda osnovne škole od 1918. do 1922., a peti u Sinju. U Sinju je završio četiri niža razreda Državne realne gimnazije od 1923. do 1927., a četiri viša s ispitom zrelosti u Državnoj realnoj gimnaziji u Šibeniku od 1927. do 1931. godine. Bio je lijepo odgojen u duhu kršćanske vjere i iskrene pobožnosti. Bio je član Orlovskog saveza a kasnije Križarskog bratstva, s geslom “Bog živi” koje je u Hrvatskoj pokrenuo apostol mladeži bl. Ivan Merz, čiji je program bio Žrtva-Euharistija-Apostolat (ŽEA). Volio je izlete u prirodu, pjesmu, zborove, predstave što su kao mladi orlovi – križari znali organizirati i izvoditi. Volio je sve grane umjetnosti, osobito poeziju, glazbu i dramu. Nakon Markove mature 1931. godine obitelj mu se nastanila u Splitu, zbog boljih mogućnosti školovanja dvojice mlađih sinova.

Nakon srednje škole Marko se dvoumio što bi studirao: dramsku umjetnost i posvetio svoj život glumi ili bi krenuo u bogosloviju i postao svećenik. Nakon ozbiljnog razmišljanja došao je do zaključka, da će za svoj narod više učiniti, ako postane dobar svećenik, pa se prijavio splitskom biskupu Kvirinu Klementu Bonefačiću za bogoslova Splitsko-makarske biskupije. Biskup Bonefačić ga je primio i poslao na studij teologije u Ljubljanu, jer su se u tamošnju Teologiju većinom upisivali mladići-završeni gimnazijalci koji nisu prošli kroz sjemenište, kao i Marko. U vlastoručnoj pisanoj molbi predanoj splitskom Biskupskom ordinarijatu 20. rujna 1931. o sebi kaže: “U srcu mi se probudilo zvanje da postanem svećenik. Budući da je moj otac nastanjen u Omišu, gdje vrši službu zvaničnika na Poljičkoj općini, a majka (zapravo maćeha; majka mi je umrla u mojoj petoj godini) u Splitu radi školovanja mlađe braće, to želim da postanem svećenik Splitske biskupije.”

U Sloveniji je bio osobito razvijen Katolički pokret, što je i Marka dodatno oduševljavalo za studij u Ljubljani. Tako je tijek svoga petogodišnjeg bogoslovnoga studija i odgoja proveo, od 1931. do 1936. godine, u sjeni ljubljanske katedrale stječući potrebno znanje i produbljujući duhovni život za službu naviještanja Riječi Božje. 

Za svećenika je zaređen u Splitu 19. srpnja 1936. godine. Mladu misu odslužio je, u krugu najbliže obitelji, 31. srpnja 1936. u kapeli Presvetog Srca Isusova u samostanu Družbe Isusove u Splitu. Prva služba bila mu je ona župnog pomoćnika don Grgu Topiću u Omišu, gdje je ostao godinu dana a potom je bio jednu godinu u Makarskoj isto župni pomoćnik i vjeroučitelj u školi. Potom je imenovan vjeroučiteljem osnovne škole u splitskomu Velom Varošu, na kojoj dužnosti ostaje do svršetka II. svjetskog rata držeći nedjeljom za svoje đake sv. misu. Početkom listopada 1945. premješten je za vjeroučitelja u osnovnu školu Manuš-Dobri u Splitu. Već od Božića 1944. odlazio je služiti mise nedjeljom u Bisko i okolna sela, koja su u ratnom vihoru ostala bez svojih svećenika. Skrb požrtvovnog mladog svećenika i plemeniti rad prema župljanima i potrebitima smetala je komunistima. Znao je okupljati mlade. Nabavio je i mali projektor da bi poučavao mlade na zabavan način a to je zvao «propovijed sa slikama», koji su mu komunisti poslije otuđili. Godine 1946. su ga lažno optužili, uhitili i osudili na godinu dana zatvora. On je taj period u svome životu nazvao jednogodišnjim duhovnim vježbama. Do tada je već bio izgubio cijelu svoju obitelj ali ga to nije slomilo nego još više privilo uz Boga i Njegovu svetu Riječ. Iz zatvora piše svom prijatelju Luki u Sloveniju koji se uputio stazom svećeništva i kaže: “Vinko, poslušaj prijateljsku riječ: nisu laki putovi Gospodnji! Njegov je put-put križa. Bez Njega – po njegovim putovima ne bismo mogli ići. S Njim možemo sve.

Žrtva nek’ ti bude život cio,

Najljepši oltar jest oltar srca.

Krist zaslužuje žrtvu našega života, zaslužuje oltar našega srca. On dobro zna što je najljepše i to najljepše želi imati On sam. On to želi. Budimo pripravni! Velikodušni. I – žrtvujmo Mu radosna i iskrena srca!

Nema života bez života u Tebi, Kriste!

Moj put počinje i svršava u Tebi, Kriste!

Vinko, sad ću Ti nešto reći što će Te ražalostiti. Vinko, mojega doma više nema. U jesen 1941. pokopali smo majku. U Omišu. U ljetu 1942. umro je u Zagrebu Ivica, moj stariji brat. U ljetu 1943. ubijen je moj otac. U svibnju 1945. nestao je Petar, moj mlađi  brat. Ne znam gdje se nalazi, da li je uopće živ.

Bog je tako htio ili dopustio. Sve sam izgubio i – nikad nisam bio tako bogat! Pola godine sam u zatvoru i – nikad nisam bio tako slobodan! I sretan. Imam nekoliko lijepih srdaca koja veoma volim i koja mene vole. Među njima je također Tvoje srce. Tvoje i Tvoje majke, Vinko!

Deset godina je prošlo, baš ovih dana, da si Ti bio kod nas. Tada su svi moji bili živi. Sjećaš li se?

Devetnaestog srpnja, na Tvoj imendan, primio sam toga lijepog jutra u splitskoj katedrali misničko posvećenje, a trideset i prvoga sam imao svoju mladu misu u isusovačkoj crkvi. Deset punih godina je od tada prošlo. Kako brzo lete godine… Kako brzo prolazi mladost!

Tada si bio dječak, sada si mladić. Tada si o svećeništvu sanjao kao dijete, sada počinješ lijepi put priprave za svećenika, kao zreo mladić.

Vinko, naprijed! Naprijed, Vinko! Hrabro! Nadam se da ću biti brzo na slobodi. Tada ću doći u vezu s ljudima koji će mi znati nešto više o Tebi reći. Tad ću ti opet pisati pa će naša veza biti ljepša, intimnija, bogatija.

Tvojoj mami srdačan pozdrav. Tebi, Vinko, jednako srdačan. Bog s Tobom!

Do viđenja, do viđenja! Tvoj Marko” 

Don Marko je bio privijen uz Boga i Božju Riječ. Čvrsto je vjerovao i to živio. Volio je Boga i ljude i to im pokazivao riječju i djerlom. Brinuo se za bolesnog lutalicu i na kraju ga pokopao na Kominsko groblje. Brata Ivicu su mu otrovali, oca ubili a brat Petar se nikada nije vratio s križnoga puta. Nije ga to slomilo.

Don Marko Stanić je poslije izlaska iz zatvora bio župnik u Mravincima i Kučinama od 1947. do 1951. godine. Zatim je imenovan duhovnikom u splitskomu sjemeništu gdje ostaje do 1956. godine, kad je taj crkveni zavod s njegovim školskim ustanovama gimnazijom i bogoslovijom bio nasilno zatvoren od komunističkih vlasti. 

Nakon zatvaranja sjemeništa i bogoslovije u Splitu don Marko je bio župnik u Krstaticama do 1962. godine, zatim u Neretvanskom dekanatu: u Desnama dvije godine od 1962. do 1964. i u Kominu od 1964. do 1969. godine. Nakratko je opet vršio zahtjevnu službu duhovnika u ponovno otvorenomu splitskom sjemeništu od 1969. do 1971. godine. Već dosta izmučen i bolestan želio je ostati aktivan koliko mu sile dozvole pa je tijekom posljednjih sedam godina svoga života, od 1971. do 1978. godine, bio župni pomoćnik svom kolegi don Miru Jovanoviću u Solinu, s kojim je zajedno službovao u Neretvi i mijenjao ga po potrebi. Tu je pomagao ispovijedati, služiti sv. Mise i propovijedati a bavio se i spisateljskim radom. Pisao je pjesme i eseje, pomalo komponirao, primjerice Solinsku himnu Gospi od otoka i druge pjesme. Objavljivao je u  vjerskim listovima: Glasniku Srca Isusova i Marijina, Veritasu, Taveliću i splitskoj Mariji, koja mu je objavila i tri knjižice: dvije za života “Zaustavi se načas”, “Sjećanje na Solin 1976” i jednu nakon smrti “Stop” 1979. godine. 

Godine 2018. “Crkva u svijetu” iz Splita je objavila knjigu “Vjera – pjesma i radost”. “Pisana ostavština don Marka Stanića i suvremenici o njemu” koju su priredili prof. dr. don Slavko Kovačić, dr. med. Ružica Martinović-Vlahović i gospodin Ivan Rodić.

Želio je postati monah u kartuziji u Pleterju, ali mu nije bilo omogućeno zbog velikih potreba u biskupiji. Slušao je svoga biskupa i prihvaćao sve premještaje i službe koje su mu bile dodjelivane. Bio je veliki molitelj, ponekad je i po cijele noći znao provesti u molitvi na groblju ili u crkvi pred Presvetim Oltarskim Sakramentom i činio je pokoru. Smatrali su ga čudotvorcem. Don Danijel Guć, koji se rodio i odrastao u župi Krstatice, a za don Markova župnikovanja u toj župi pohađao je osnovnu školu pa o njemu u knjizi svjedoči: “Ljudi su ga smatrali čudotvorcem jer je svojim molitvama činio ono što drugi svećenici nisu mogli. Moj otac ga je pozvao da mu blagoslovi jedan vinograd koji su štetočine toliko napadale da nije mogao u njemu ubrati ni kilogram grožđa. Sljedeće godine štetočine su nestale i on  ubrao obilat rod.”

Ima mnogo sličnih primjera o uslišanjima don Markove molitve, osobito za župnikovanja u Kominu, koje se mogu naći u knjizi “Vjera – pjesma i radost. Pisana ostavština don Marka Stanića i suvremenici o njemu”.

Mons. dr. Jure Bogdan, vojni ordinarij u RH, kojemu je don Marko bio duhovnik u sjemeništu, svjedoči (knjiga str. 423): “Bio je pristupačan, vesele naravi, otvoren… Pravi gospodin, ozbiljan svećenik ali nevjerojatno blizak. Sve nas je osvojio svojom jednostavnošću, malenošću, blizinom! Nakon večernje molitve držao je ‘punkte’, točke za razmatranje… I to je činio živahnim stilom. Govorio je cijelim svojim bićem. Znao je i zapjevati. Ponekad je na svoje riječi ‘sastavio vlastitu skladbu’ i mi bismo to pjevali zajedno s njime. I do danas mi u ušima zvuči njegovo pjevanje i uvježbavanje nas sjemeništaraca ’U vjeri, nadi i ljubavi’, biskupskoga gesla mons. Pavla Žanića, koji je uskoro bio imenovan biskupom u Mostaru. Don Marko je sve činio da bi nas zainteresirao da slijedimo duhovne nagovore. Nije govorio dugo.  I ono što je izrekao redovito bi formulirao u kratkoj lapidarnoj izreci koja je bila pouka toga razmatranja za naredni dan…

U svakodnevnom životu on je bio jedan od nas kome si mogao pristupiti u svakome trenutku, povjeriti se, zatražiti ispovijed, razgovor, povjeriti mu svoje ‘velike’ tajne, otkriti sve. Kad si bio kod njega, nitko drugi nije postojao nego ti koji su k njemu došao. Slušao je pažljivo, uvažavao je svaku riječ, malo govorio… I na kraju bi vrlo ozbiljno izrekao svoju riječ. Nikada nije osuđivao. Imao je smisla za humor, ali i za lijep govor, nastup. Njega čovjek nije mogao ne voljeti, ne poštivati. Kod njega smo se rado ispoviejdali i s njim se družili. A kad je odlazio sa službe duhovnika, mi smo se pitali tko će nam doći poslije njega. Imali smo sreću. Nasljedio ga je don Ante Jurić, kasnije splitski nadbiskup. Dostojan nasljednjik svoga velikog predšasnika.”

Pokojni biskup mons. Ante Jurić, don Markov naslijedik na službi duhovnka u splitskom sjemeništu, svjedoči o njemu (knjiga str. 440):
”Njegov ljudski i svećenički lik bio je divan uzor budućim svećenicima. Sama prisutnost toga čovjeka i svećenika, u deset godina bila je za oba naša zavoda posebni Božji dar. Sve svoje vrijeme i sposobnosti maksimalno je iskorištavao da zagrije i oduševi mlada srca. Uz očinske savjete i duge razgovore, uz propovijedi i nagovore, uz marljivo pripremanje i pobožno obavljanje liturgijskih čina pripremao je godinama i sjemenišne priredbe. To ga je stajalo mnogo truda i živaca, jer je po naravi bio pedantan i htio je stvar izvesti najbolje što se dade. ‘Osvježavao je’, tako se on znao izraziti, sjemenišni život barem jednom tjedno kojim poučnim dijafilmom. Sam ih je nabavljao, a koji put i tekst spremao. Sjećam se jednog, kojemu je don Marko dao naslov: Putem ljubavi. Sadržaj mu obuhvaća svećenički život od kolijevke do groba. To je živa projekcija don Markova života, života putem ljubavi, života za druge. Nije don Mako zaboravljao one koje je sreo na svojim životnim postajama ni kad ih je napustio. No, ni don Marka nisu mogli zaboraviti oni koji su ga imali za odgojitelja ili župnika. Ni mi ga u sjemeništu i bogosloviji nismo mogli  zaboraviti, pa smo ga od vremena do vremena pozivali da održi rekolekciju-duhovnu obnovu. On se uvijek rado odazivao, jer – kako mi jednom reče – u sjemeništu je ostao jedan veliki dio njegova srca…”

Na predstavljanju knjige “Vjera – pjesma i radost” u Zagrebu, 28. veljače 2019. u Poljičkom domu, mons. Jure Bogdan između ostaloga o don Marku Staniću je posvjedočio: “ Bio mi je duhovnik. Don Marko je bio čovjek kojega nisi mogao ne voljeti. Na mene je ostavio dubok trag svećenika. On je bio Božji čovjek, znak uronjenosti u Boga i s Bogom. On je model za nasljedovanje, meni se čini, završio je  svoj govor mons. Bogdan.”