Tekst je preuzet s portala Nedjelja.ba:

Da bismo bolje razumjeli današnje Evanđelje, moramo se kratko upoznati sa najvažnijom židovskom knjigom. To je Tora. Tora je najsvetija od svih svetih knjiga u židovskom narodu i religiji.

Na hrvatskom bismo to preveli sa Zakon, Nauk, Uputa, Pouka. Židovska vjerska tradicija kaže da je Toru napisao Mojsije – zato se i zove Mojsijev Zakonik – a dio bibličara tvrdi da je Tora konačno završena i kompletirana negdje u 4. stoljeću prije Krista. Pisana je na pergameni, pisaćem materijalu izrađenom od kože životinja, najčešće ovce i koze, koji se koristio prije uporabe papira. Nešto kasnije će se osnovno središte za izradu kože za pisanje prenijeti u grad Pergam, u Maloj Aziji, po kojem će ta životinjska koža za pisanje i dobiti naziv – pergamena. (Danas se u blizini nalazi grad Bergam u zapadnoj Turskoj.) Tora je sazdna od pet knjiga: Postanka, Izlaska, Levitskog zakonika, Knjige Brojeva i Ponovljenog Zakona. Ona je, dakle, prihvaćena u kršćanstvu kao dio Biblije, koja sadrži prvih pet knjiga Staroga zavjeta ili Petoknjižje.

Zakoni kojih su se Židovi strogo držali

Ono što je također vrlo značajno za Toru jest to da se sastojala od 613 zakonskih odredbi: 248 zapovijedi i 365 zabrana. Tih zakona Židovi su se strogo držali. Počinjala je sa „Šema Israel! – Čuj Izraele, Gospodin Bog naš, Gospodin je jedini…!“ Međutim, problem je bio u tome što su se Židovi, ako su pravi Židovi, trebali strogo držati tih zakona i zakončića, što je nekada bilo dosta komplicirano i nepraktično. Znamo da je kod Židova šabat, subota – kao što je u kršćana nedjelja – dan Gospodnji i dan odmora. Zakon – Tora – je određivao da se subotom ne smije putovati, štoviše, Židov taj dan ne smije hodati više od 2 000 lakata, tj. 1 000 metara. Osim u svom dvorištu. Međutim, od zdrave potrebe da se čovjek šabatom odmori i više posveti Bogu, došlo se do pretjeranog sitničarenja. Tako npr. današnji pravovjerni Židov subotom neće gotovo ništa raditi, npr. voziti automobil, neće se fotografirati, telefonirati, dodirivati novac itd.

Isusov poučak

Isus je od djetinjstva zasigurno poznavao Toru, jer ga je njegova majka Marija, kao pobožna Židovka, naučila prve riječi: „Šema Israel – Čuj Izraele!“ Danas ga jedan farizej upravo to pita, jer znade da Isus dobro poznaje Zakon: koja je od tih 613 zapovijedi u Tori najvažnija: „Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu!“ (Mt 22,36). No, kako su farizeji često svojim pitanjima htjeli Isusa uhvatiti u klopku, i ovaj mu farizej danas to pitanje postavlja „da ga iskuša“.

Međutim, Isus je tom farizeju, bez obzira na njegovo iskušavanje, kao i svim drugim farizejima i Židovima, i svima nama, odgovorio tako jednostavno i lako pamtljivo, da to može zapamtiti i najneukiji čovjek: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim… Druga ovoj jednaka: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Mt 22,38-40). U te dvije rečenice sažeo je cijeli židovski Zakonik – Toru od 613 zapovijedi. Isusov poučak! Isusov Zakonik! Isusova zapovijed ljubavi: Ljubi Boga i ljubi bližnjega! Kratko i jasno! Kako su nam drage kratke formulacije i definicije, jasne i odriješite riječi, jednostavne a duboke misli. Zato tu Zapovijed ljubavi znade svaki kršćanin napamet, još od djetinjstva. Kao i Deset Božjih zapovijedi – samo deset životnih rečenica; kao i Sedam svetih sakramenata – samo sedam stožernih riječi; kao i Sedam darova Duha svetoga – samo sedam božanskih pojmova, itd. Koliko samo narodnih poslovica znademo napamet i upotrebljavamo ih na vrlo važnim mjestima u svom govoru i razgovoru. Jer su kratke, jasne, poučne, sočne! Neke kratke definicije učimo kako bismo napredovali u znanju i obrazovanju: iz fizike ćeš u školi propasti ako ne znaš napamet Arhimedov zakon. Propast ćeš i iz geometrije ako ne znaš k’o s nokta Pitagorin poučak. Loše ćeš proći i iz povijesti ako se ne sjećaš kad je počeo Prvi svjetski rat. Iz vjeronauka, kod krizmaničkog ispita, sigurno ideš na popravni ako ne znaš Dvije zapovijedi ljubavi, a pogotovo ćeš u životu propasti ako ih ne budeš izvršavao kako treba i po njima živio. Jer one su važne ne samo za ovaj život, nego su puno važnije za onaj vječni. Drži se Dvije zapovijedi ljubavi i živjet ćeš!

Iz života svete Majke Terezije

Ovu Isusovu rečenicu, ovaj njegov poučak i zapovijed ljubavi trebali bismo živjeti u svakodnevnom životu. Misionari su možda, izvanjski gledano, na poseban način izabrali služiti bližnjemu, ljubiti brata svoga, pomoći onim najpotrebnijima u dalekim i siromašnim zemljama. Otišli su k njima ne samo pomoći im, približiti im Isusa, nego i – živjeti kao oni. U tom služenju upravo na najbolji mogući način ispunjaju ovu Isusovu zapovijed ljubavi. Danas je sveta Majka Terezija postala sinonim misijskog života i simbol ljubavi prema bližnjemu. U svom misionarskom životu u Indiji, gdje je provela cijeli svoj misionarski život, toliko je puta sa svojim sestrama upravo praktično, svaki dan, neprestano, živjela ovu Isusovu zapovijed ljubavi. I u tome poučavala svoje sestre, Misionarke ljubavi.

U jednom modernom gradu sveta je Majka Terezija dobila kuću za svoje sestre. Nakon nekog vremena, dok je hodala ulicom, priđe joj neki starac i upita: „Jeste li Vi Majka Terezija?“ Odgovorila je: „Da!“ On reče: „Molim Vas, pošaljite svoje sestre u našu kuću. Ja sam napola slijep, a žena mi je skoro senilna, i mi jednostavno čeznemo čuti ljudski glas. Imamo sve osim ljubavi!“ Kada su sestre otišle u tu kuću uvjerile su se u ono što je ovaj starac pričao. Kuća je bila vrlo lijepa i imali su sve u njoj, ništa im nije nedostajalo, ni hrane ni odjeće. No, ta kuća bila je prepuna – osamljenosti! Nisu imali nikoga koga bi zvali svojim. Njihovi sinovi i kćer bili su daleko, zauzeti svojim poslovima i obiteljima. Stari roditelji im nisu padali na pamet. Nisu imali vremena za njih. A oni su čeznuli vidjeti ih, popričati barem malo sa svojom djecom i unučadi. To dvoje starih ljudi bilo je zaboravljeno, odbačeno, neželjeno. Bili su neupotrebljivi i nekorisni. Zato moraju umrijeti od puke samoće i odbačenosti. Majka Terezija nastavlja: „Sestre su išle svaki dan k njima i na njihova lica vratio se osmijeh jer je bio netko kome su bili važni, kome su nešto značili, imali su nekoga tko je htio popričati s njima, tko im se nasmijao. Ponovo su počeli živjeti, bili su radosni!“

Imali su nekoga tko ih je ljubio. Ljubeći svoga bližnjega kao sebe samoga, Majka Terezija je ljubila samoga Isusa, samoga Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim.

Ljubi Boga

Ljubiti Boga svim srcem, svom dušom i svim umom svojim znači ljubiti ga svim svojim bićem, potpuno, do kraja, egzistencijalno i praktično. Ne stavljati ništa ispred Njega. On nema alternative! On u srcu, on u duši, on u glavi! I danas, i sutra, i svaki dan. Biti zaljubljen u Njega do kraja! On – prva misao kad se budim! On – zadnja misao prije no što zaspim! Na njega računati u svakom trenutku svoga života. On – u mom radu, u mom hodu, u mom studiju, u mom odmoru. Njemu darovati svoje vrijeme u molitvi, u meditaciji, u razmatranju i kršćanskim pobožnostima. Njega napose susretati u misnom slavlju i sjedinjavati se s njim u svetoj pričesti. Tako ga ljubim i srcem, i dušom i razumom svojim.

Ljubi bližnjega svoga

Ove dvije zapovijedi toliko su sjedinjene da onaj koji ljubi brata svoga, zapravo ljubi Boga. Ta kaže li i Isus: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili!“ (Mt 25,45). Zato nam današnja Knjiga Izlaska zorno stavlja nekoliko zapovijedi koje se odnose direktno na bližnjega našega:

–Ne tlači pridošlicu! (Izl 22,20). Jesam li spreman rado ustupiti sobu, krevet ili pripremiti ručak svojim prijateljima ili rođacima koji su na putu, ili čak gostima svojih susjeda koje ne simpatiziram, a potrebna im je pomoć, nemaju dovoljno mjesta za smjestiti goste. Ili kažem: „Dašta ću, ja da im pripremam, i oko njih skačem, tko su mi oni?“ A možda ću sutra od istih susjeda tražiti istu uslugu!

–Ne cvili udovice i siročeta! (Izl 22,22). Možda u susjedstvu imam kakvu staricu, nemoćnu udovicu, dijete bez jednog ili oba roditelja. Priskočim li rado, pomognem li fizički ili u novcu koliko mogu. Ili oni pored mene mogu slobodno crknuti. Misliš li da sutra ne može i tvoje dijete ostati siroče?

–Ako pozajmiš novca…ne nameći kamata! (Izl 22,24-25). Jesi li spreman rado pozajmiti nesretnom čovjeku koliko možeš i čekati ga dovoljno vremena. Pa, neka vraća pomalo. I ne naplaćuj mu kamate, jer si dugo čekao. A najsavršenije je sve oprostiti i sve zaboraviti. Tko zna, možda i tebe sutra zadesi ista sudbina!

-Uzmeš li svome susjedu ogrtač…moraš mu ga vratiti prije zalaza sunca! (Izl 22,25-26). A ako ti pozajmiš bilo što u drugoga, vrati mu čim prije, i prije ugovorenog termina! Neka te pamti kao čovjeka od riječi! Možda ti je dao zadnje što je imao, a jedva te poznaje!

Budimo milostivi prema ljudima kao što je milostiv Gospodin Bog. Ako mi ne budemo milostivi čovjeku u nemilosti i nesreći, njemu će Bog pomoći, a mi ćemo odgovarati za svoja nedjela: „Moj će se gnjev raspaliti, i mačem ću vas pogubiti“, kaže Gospodin Bog! (Izl 22,26).

Stoga ljubi Boga svoga i bližnjega svoga. Svaki koji ljubi Boga trebao bi to pokazati u ljubavi prema bližnjemu. A onaj koji ljubi bližnjega pokazuje da ljubi Boga.

Drži se dvije zapovijedi ljubavi i živjet ćeš!