Tekst je preuzet s portala Mreže riječi:

Vječna težnja čovjekova života jest biti velik. Ostati upamćen po nečemu. Da nas drugi cijene i poštuju po onome što imamo, a ne po onome tko smo. Sve svoje umne i tjelesne snage podređujemo uspjehu, slavi i dostignućima po kojima će nas pamtiti i nazivati velikima. Strah nas je da se ne utopimo u prosječnosti drugih, o kako mrzimo biti prosječni! Čovjekovo poimanje veličine ogleda se kroz moć, bogatstvo i slavu, pri čemu se ne opterećujemo previše načinom i sredstvima kojima se koristimo u postizanju željenog cilja. Važno je snaći se i biti uspješan, velik. Velik nije više trajna kategorija vrijednosnih dostignuća, nego beznačajni i privremeni bljesak tjelesna kiča, oskudna i opskurna duha. Na sve smo spremni kako bismo postali netko i nešto, pa čak i postati nitko i ništa, ako to znači da ćemo ostvariti svoj prvotni cilj.

Tako slavne osobe ne prežu pred najgnusnijim skandalima da bi dospjele na naslovnice časopisa, internet portala i pojavile se na udarim vijestima – pa premnda im slava trajala svega pet minuta. Divimo se takvim osobama koje, htjeli mi to ili ne, postaju naši uzori, te ih svjesno ili nesvjesno želimo oponašati. Naš život želimo su-obličiti njihovu životu, jer oni su lice s naslovnice i zato su vrijedni divljenja, nasljedovanja i obožavanja. Postaju oličenje kulture i vrhunac civilizacije, simbol uspjeha i sreće. Laskavim i suptilnim načinom poručuju nam nasljedovatelji moji budite (1Kor 11,1), ali ne po uzoru na apostola Pavla da nasljedujemo Krista, nego po uzoru na Demu koji se zaljubio u ovaj svijet te napustio prvo Krista, pa Pavla, a onda i cijelu Crkvu (usp. 2Tim 4,10).

Često roditelji svoju djecu potiču i usmjeravaju prema takvim veličinama, pri tom se ponašaju nerazumno, kao slijepac koji zna za provaliju, ali uporno ide naprijed, u potpunosti uživljeni u ulogu Gogoljeva luđaka. Nasuprot želji za biti velik, stoji velika odbojnost spram mogućnosti da budemo maleni. Nitko ne želi biti neuočljiv, malen i jednostavan. Mrska nam je i sama pomisao na to i s dubokim prijezirom je odbacujemo. Upravo je malenost evanđeoski poziv i ideal, a paradoks je da mi kršćani s najvećim omalovažavanjem gledamo na taj poziv i ideal. A biti malen ne znači biti siromašan ili biti prosjak, nego biti skroman, jednostavan, pristupačan, neupadljiv i nenametljiv. To su osobine koje nikoga ne privlače. Malena i jednostavna čovjeka ne opažamo jer nije neka faca koja bi bila vrijedna pozornosti. Njihov život nije dovoljno uzbudljiv, skandalozan i spektakularan. Fali akcije, fali lažnih osmijeha i sreće na selfijima i videima s atraktivnih lokacija i iz restorana s punim ovalima primamljivo i majstorski posložene hrane. Pri tom nije toliko bitno jesmo li bili tamo i jesmo li jeli, nego koliko je ljudi vidjelo naš selfie ili video. Neprivlačnost malenosti ogleda se u normalnom i autentičnom životu, koji nije podređen imaginarnom, photoshopiranom i idealizirajućem stilu života. Srž našeg života je vlastito laganje sebe o veličini sebe, a uspjeh ako nam i drugi povjeruju.

Biti normalan je istovremeno osobina velikih i malih. Bog je upravo stvorio normalna čovjeka na svoju sliku.

Teško je biti normalan, a to je nešto najveće što se može dosegnuti i postati. Biti normalan je istovremeno osobina velikih i malih. Bog je upravo stvorio normalna čovjeka na svoju sliku. U normalnosti čovjekova života je i božansko i ljudsko. Smisao života kršćanina je živjeti normalnim životom. Kao najbolji primjer normalna života tj. veličine i malenosti imamo u Blaženoj Djevici Mariji. Ona je jedina osoba u povijesti koja ima naziv i velika i mala. U njoj se veličina i malenost stapaju u jedno. Kad je čovjek preletio na stotine tisuća kilometara i stupio na mjesec poslana je poruka: „Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo“. No, je li mjerljiva veličina čovjekova koraka da u utrobi jedne žene postane Bogom, odnosno je li mjerljiva malenost Božjega koraka da u utrobi jedne žene postane čovjekom. U utrobi jedne žene spojeni su svi koraci, i mali i veliki cijeloga ljudskoga roda s Božjim korakom. Psalmist svu dramu koračanja kroz povijest spasenja i čovjekovu veličinu, ali i malenost sažima: „Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti – pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš. Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni (Ps 8,4-5.)“. Marija je majka novoga čovječanstva jer je u svojoj poniznosti i malenosti postala velika, nasuprot majke Eve koja je u svojoj oholoj veličini vratila se u ono što je i bila zemljani prah. U svojoj pjesmi Opomena, naš pjesnik A. B. Šimić na jezgrovit način upozorava: „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda“, kako bi, nastavlja dalje pjesnik „na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde“. Pjesnikova opomena je i više nego jasna da pazimo i živimo po uzoru na Veliku i Malu Gospu da se na koncu života ne vratimo u zagrljaj Evina praha, nego se vinemo u visine, u zagrljaj Božje ljubavi. Čovjekova veličina ogleda se u njegovoj malenosti, dok, pak, njegova malenost je način življenja veličine.