Don Jakoslav rođen je 17. srpnja 1978. u Splitu. Potječe iz Poljica (Dolac Donji), a djetinjstvo i mladost proveo je u Kaštel Gomilici. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaređen je 2004. u Solinu. Već kroz svoj bogoslovski studij imao je želju za odlaskom u misije te je 2002. posjetio Tanzaniju. Nakon svećeničkog ređenja dvije godine je djelovao kao župni vikar u Kaštel Kambelovcu, a onda 16 godina kao župnik župa Dubrava i Gornje Sitno te tri godine kao povjerenik za misije u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji.

Nakon što je 2021. ponovno izrazio želju za odlaskom u misije, nadbiskup je prihvatio njegovu molbu i 2022. odobrio mu tu želju. Don Jakoslav je otišao u Ugandu, u biskupiju i mjesto Moroto gdje je na početku svoga djelovanja surađivao u biskupijskim obrazovnim ustanovama te je ispomoć u pastoralu i obavlja pripreme za izgradnju nove misijske postaje.

Razgovor prenosimo s portala Nedjelja.ba:

Poštovani don Jakoslave, pretposljednje nedjelje u mjesecu listopadu obilježavamo Misijsku nedjelju, odnosno Svjetski dan misija koga je papa Pio XI. utemeljio 1926. Kako Vi, koji imate iskustvo i dijecezanskog ravnatelja PMD-a i danas kao misionar, gledate na ovaj dan? Što je u njegovoj biti?

Na samom početku želio bih uputiti iskrene pozdrave svim čitateljima Katoličkog tjednika kao i svim prijateljima misija.

I s jednog i s drugog pogleda mislim da je to jedan od najradosnijih dana u godini za cijeli katolički svijet. Ovaj dan nas sve ujedinjuje u poslanju na koje nas Krist prije uzlaska svom nebeskom Ocu poziva i šalje da do nakraj svijeta proširimo njegovu Radosnu vijest –  evanđelje. To je dan pun nade prema onima koji još nisu čuli za Krista ili su mlada Crkva koja uči živjeti Krista u svom životu, obogaćena vjerom onih koji neumorno u ljubavi poput starije braće i sestara žele duhovno i materijalno ohrabriti svoju braću na ustrajnost na putu spasenja. Događaj Radosne vijesti, koju su prvi iskusili apostoli živeći s Isusom, nešto je o čemu ne možemo ne govoriti, svjedočiti i s drugima dijeliti. To bogatstvo nam je predano u nasljedstvo, ne da ga zadržimo za sebe, nego da ga dijelimo s drugima te se tako bogatimo u Njemu.

Poruka pape Franje u prigodi 97. svjetskog dana misija naslovljena je Žar u srcu, noge na putu (usp. Lk 24,13-35). Kako biste protumačili njezinu srž i što je Sveti Otac posebno želio istaknuti?

Papa Franjo uvijek želi potaknuti sveopću Crkvu na njezino misijsko poslanje. Želi joj stalno osvješćivati to što ona u sebi jest: da je misijska, da je na putu, da je poslana na tom putu doći do svakog čovjeka. Vidimo to i na poseban način kroz njegove zadnje kateheze srijedom kad na općim audijencijama uzima primjere života misionara. Imati žar u srcu znači dopustiti da me taj žar zahvati jer sam uvjeren kako je on jedini istinski i pravi put, uvjerenje ili iskustvo. Žar je živo evanđelje koje smo primili i iskusili u životu.

Nadalje, ako nema tog žara u srcu, i noge će postati umorne i opterećene, te će vrlo lako odustati. Ne smijemo dopustiti da nas se odvoji od tog žara. Živimo u vremenu kad zlo preko grijeha pojedinaca želi ugasiti ovaj žar koga je Bog po krštenju i sakramentima upalio u našim srcima. Mnogi nas danas žele razuvjeriti kako možemo hodati i bez takvog žara koga naviješta Crkva, ali sve više vidimo da hodajući bez tog žara u sebi, ili lutamo krivim putovima ili smo preumorni te odustajemo opravdavajući se kako smo bez snage, istrošeni, bolesni, stari…

S obzirom na Vaše iskustvo, koliko je među narodom Crkve u Hrvata razvijena misijska svijest?

Kao što sam već gore naveo, mišljenja sam da smo se kao Crkva zahvaćena mnogim poteškoćama i problemima okrenuli prema sebi te sve usmjeravamo prema sebi. Često sam kao povjerenik za misije slušao od svojih kolega kako su potrebe za misijskim djelovanjem sada veće kod nas, nego u misijskom svijetu, te kako će misionari uskoro biti potrebni nama, a ne misijama. U pogledu ovoga želio bih samo jednu malu usporedbu navesti: biskupija u kojoj ja trenutno djelujem – Moroto, površinom je triput veća od moje rodne nadbiskupije, te ima više od pola milijuna vjernika, o kojoj se brine 15-ak svećenika – što domaćih, što misionara, a moja Splitsko-makarska nadbiskupija uz dijecezanske kao i redovničke svećenike ima njih više od 250 koji djeluju na njezinu teritoriju. Kad usporedimo ovaj podatak, onda zaista možemo vidjeti gdje su još uvijek potrebe.

Ovaj put koji odabiremo opravdavajući se kako mi sami postajemo misijski teren, nameće mi pitanja: Ponestaje li nam žara? Jesmo li umorni? Svako okretanje prema sebi samom vodi nas prema propasti. Darujući život za druge, iako slabi i umorni, možemo pokrenuti novi žar u svojim sredinama i doživjeti novi zanos u vjeri u svom narodu. Crkva i njezino poslanje nije nešto što ovisi o meni – ono pripada Kristu, ono je Njegovo. Dopustimo stoga da On bude onaj koji vodi, a mi samo sluge kojima se koristi izvršiti svoj naum spasenja.

Kada ste odlučili ići u misije i kada i na koji način se javio Vaš misijski poziv?

U obitelji smo već imali jedno misijsko zvanje. Moja rodica s. Marija Banić, SMI, djelovala je u Ruandi. Njezini boravci u domovini, kao iskustva misijskog poslanja koje je zajedno sa svojim sestrama vršila u toj maloj afričkoj državi, imali su na mene dubok utjecaj, te sam počeo razmišljati o svećeničkom i misionarskom pozivu. Nakon završene srednje škole želio sam pristupiti redu Misionara ljubavi Sv. Majke Terezije. Mnogi su me tada savjetovali da prvo završim teologiju u Splitu pa onda da odem u taj red. Kroz studij sam pratio sva događanja u misijama te sam 2002. kao bogoslov imao prigodu posjetiti naše misionare u Tanzaniji i kroz to vrijeme približiti se misionarskom životu.

Na kraju svog svećeničkog studija vidio sam da nije bilo potrebe za odlaskom u red Misionara ljubavi jer mogu kao misionar djelovati i kao dijecezanski svećenik, te sam ostao u svojoj nadbiskupiji u nadi da odlazim u misije.

Bog je ipak imao drugačije planove, sad iz ove perspektive razumijem sve što sam prošao do odlaska u misije. Važno je Bogu iznijeti svoje planove i svoje želje – On nas itekako sluša i razumije, ali više od svega je važno dopustiti Njemu da on sve vodi. On će to bolje učiniti, nego mi sami i osjećat ćemo se sretnijima nego sa svojim putovima.

Kažu da nije potrebno, nužno, otići u „bijeli svijet“ kako bi se bilo misionarom, nego se misionariti može i u obitelji i u zajednici. Što Vi kažete?

Istina, nije potrebno za one koji ne osjećaju misijski poziv, ali za one koji osjećaju i koji se u tome ne ostvare ili barem ne pokušaju, uvijek će osjećati u srcu jedan nedostatak, prazninu da se nisu do kraja dali i da u sebi nisu ispunjeni. Ne može se na Božji poziv ostati imun. Mi možemo Bogu ne odgovoriti, ali iza toga ostaju ona pitanja koja nas progone i muče, jednostavno ostavljaju nas neostvarenima. Kada sam dobio dozvolu za misije, susreo sam neke od njih koji su imali želju ili poziv, a nisu uspjeli u ostvarenju, što zbog sebe, što zbog drugih, vidio sam kako je taj dio u njima neostvaren te kako se osjećaju neispunjeno.

Misijsko poslanje nije isključivo vezano samo za misije. Crkva je po sebi cijela misijska. Misije su svugdje gdje nas Crkva šalje po poslanju potrebe da se Radosna vijest neprestano širi i raste. Negdje je treba posijati, negdje održavati i poticati da raste, a negdje ponovno, ispočetka zasaditi. Važna je otvorenost i svjesnost osobnog misijskog poslanja u Crkvi.

Često se naglašava kako je Crkva po svojoj naravi misijska, no jesu li današnji vjernici i u kojoj mjeri svjesni ove odrednice?

Njezino misijsko poslanje dotiče svakog njezinog vjernika. Često čujem: „Što ja osobno mogu učiniti za misije?“ Koliko god misije živjele od materijalne pomoći, ona nije i ne smije biti prvotna. Moje misijsko poslanje započinje u mom vjerničkom životu. Ja sam dio Crkve, nisam sam, pripadam jednoj velikoj obitelji koja zajedno ima poslanje Radosnu vijest donijeti svakom stvorenju. Ali ako ja nemam to iskustvo Radosne vijesti u sebi, kako mogu doprinijeti njezinu širenju? Stoga se misijsko poslanje rađa u našoj vjeri i po njoj mi smo svi misionari, te kao takvi kroz vjernički duhovni život participiramo u misijskom poslanju Crkve. Lijepo to Sv. Pavao reče – isti je Duh, ali različiti darovi. Isto nam je poslanje, ali na različite načine ga ostvarujemo, svatko prema svojoj mogućnosti i daru u zajedništvu istog Duha koji nas vodi. Važno je otkriti sebe i svoju ulogu u životu Crkve. Nisu potrebna velika djela, već mala djela učinjena s puno ljubavi, kako ističe Sv. Mala Terezija.

Kako vjernici kojima ste poslani doživljavaju misije Crkve te kako njima govorite o misijskom poslanju?

Crkva u Morotu je još uvijek mlada Crkva, stara svega nekih 90 godina. Prvi misionari ovdje su došli 1933. iz Sudana. Možemo reći da se Crkva ovdje još uvijek rađa, formira te staje polako na svoje noge. Navještaj Radosne vijesti, unatoč sukobima i nemirima u tako nedalekoj prošlosti, lijepo je prihvaćen. Broj katolika je u neprestanu porastu. Karamoja je najsiromašnija regija Istočne Afrike. Misionari nisu samo navjestitelji Krista, već ono što nas Krist prvo uči – ljubitelji svoje braće. Spoznaja da sam ljubljen i da nisam ostavljen nameće pitanje tko je taj koji me ljubi i koji me nije zaboravio. Odgovor je jasan, moj Bog, Isus Krist koji me je poslao da te pronađem, da previjem tvoje rane, te da ti prenesem Njegovu poruku da si ljubljeno njegovo stvorenje. Iza toga uvijek nastupa ono najljepše – govorite nam još o tom Kristu, te kako ja mogu postati Njegov prijatelj.

Što biste rekli: gdje se misijsko zvanje rađa?

Misijsko zvanje se rađa u svakoj Crkvi koja živi Radosnu vijest – evanđelje. Tamo gdje se moli, tamo gdje je vjera živa i otvorena prema životu i drugima, rađa se i misijsko zvanje. Misijsko zvanje je otvorenost za druge. Crkva koja je otvorena i spremna dati se za druge, ta Crkva će uvijek iznjedriti i misijsko zvanje. Tamo gdje se Crkva počinje okretati prema sebi i zatvarati za sebe, ona odumire, ona se gasi jer nema više svrhe svog poslanja te tamo ne može biti ni misijskog zvanja.

Zahvalan sam Bogu što dolazim iz jedne divne Crkve u hrvatskom narodu, zahvalan za svoju Splitsko-makarsku nadbiskupiju što me je darovala u misije, molim se Gospodinu da je nagradi još mnogim dobrim svećenicima koji će postojanim žarom izgarati za širenje Radosne vijesti.