U ovoj izreci Francuzi se dotiču nečega u našem odnosu s Bogom što je izazivalo i zbunjivalo kršćane od samog početka, i to od početnika do mistika. Kako možemo znati i biti sigurni da nas Bog pohađa? Opisujući takav pohod, sv. Terezija Avilska primijetila je da se “Bog tako smješta u nutrinu te duše da ona, kad se vrati sebi, ne može ni na koji način sumnjati da je bila u Bogu i da je Bog bio u njoj”.

Sv. Bernard iz Clairvauxa ovako je napisao o Božjoj prisutnosti u njegovoj duši: “Odakle dolazi kada ulazi u moju dušu, ili kamo odlazi kada iz nje izlazi, kako ulazi i kako izlazi ja – iskreno – ne znam”.

Poteškoća s tim “pohodima” je u tome što su toliko beznačajni i mentalni, što me navodi na razmišljanje o više znanstvenom objašnjenju. C.S. Lewis je za našu nesavršenu komunikaciju s Bogom “okrivio” mozak, koji ne pokreće interakciju, već djeluje kao neispravan “prijemni uređaj”. A to se ponekad također čini istinitim. Zasigurno, ništa ne stvara više statike i ometanja u mom “prijemnom uređaju” od izazova svakodnevnog života – kad sam gladan, umoran, zabrinut ili bolestan.

C.S. Lewis je za našu nesavršenu komunikaciju s Bogom “okrivio” mozak, koji djeluje kao neispravan “prijemni uređaj”.

U zaključku ove rasprave o Božjim pohodima čovjeku, moram dodati iskustvo Oswalda Chambersa koji je rekao: “Bog će nas dodirnuti nadahnućima samo kada vidi da nismo u opasnosti da nas ona odvedu od Njega”. Jer Bog želi da “hodimo u vjeri, a ne u gledanju” (2 Kor 5,7). Zato su Božji “iznimni trenuci” s nama, prema Chambersu, “iznenađenja”.

Nema potrebe sjediti u sobi i čekati. Bog zna gdje nas može naći.