"Svaka generacija je na određen način različita. Često ovisi o društvenim okolnostima kakva generacija se upisuje u školu", svjedoči profesorica Ivana Mostarac Hrenovica zaposlena u Osnovnoj školi Katoličkog školskog centra Sv. Josip u Sarajevu, Bosni i Hercegovini.
Ivana Mostarac Hrenovica rođena je 20. prosinca 1987. u Sarajevu. Osnovnu školu Ivan Goran Kovačić i potom Opću gimnaziju završila je u Livnu, Bosni i Hercegovini. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru 2014. diplomirala je hrvatski jezik i književnost te stekla zvanje magistra.
Pripravnički je staž odradila u (svojoj) Općoj gimnaziji Livno. Od 2015. zaposlena je u Osnovnoj školi Katoličkog školskog centra Sv. Josip u Sarajevu, Bosni i Hercegovini gdje je radila kao nastavnica hrvatskog jezika i voditeljica produženog boravka. Vodila je, također, dramsku sekciju i koordinirala razne priredbe i predstave za potrebe Centra. Od 2020./2021. obnaša funkciju pomoćnice direktorice Osnovne škole te vodi područnu osnovnu školu na Stupu, donosi Nedjelja.ba.
Poštovana profesorice, Vi ste u sarajevskom KŠC-u Sveti Josip od 2015. Ipak, vjerojatno svaki dolazak rujna i nove školske godine doživljavate iznova emotivno?
Svaki početak školske godine donosi uzbuđenje, kako za učenike, tako i za nastavnike. Emocije koje uslijede početkom nastave su iste kao da ste učenik, samo što kao profesor imate više odgovornosti i brige što donosi nova školska godina, posebno njezin početak.
Ima li razlike između onih osnovaca koje ste učili kao mlada profesorica u svojoj prvoj školskoj godini i ovih koji će ove godine krenuti u školu?
Svaka generacija je na određen način različita. Često ovisi o društvenim okolnostima kakva generacija se upisuje u školu. U međuvremenu se dogodila pandemija i naravno da je utjecala na društveni razvoj djece; bila su zatvorena u domovima, kao i odrasli. Ne smijemo zaboraviti ni eru tehnološkog napretka koja iz generacije u generaciju biva sve jača i brža.
Stariji imaju običaj kazati kako svako vrijeme nosi svoje breme. No, ovo u kome danas živimo, čini se, posebno je izazovno za djecu. Silni tehnološki napredak, naime, uvijek ne nosi samo dobro. Kako se nastavnici i profesori nose s tom okolnošću?
Tehnološki napredak obrazovni proces čini naprednijim i bogatijim. Međutim, u procesu obrazovanja tehnologija slabi komunikacijske vještine među učenicima jer u središte dolazi virtualna komunikacija, najčešće putem društvenih mreža. Takav vid komunikacije i funkcioniranja donosi gubitak osjećaja za stvarnost i nastavnicima je ponekad teško doprijeti do učenika.
Suradnja s roditeljima je pritom vjerojatno od presudna značaja…
Roditelji brigom oko egzistencije i svojih poslova (najčešće opravdano) ne mogu kontrolirati koliko djeca provode vremena na mobitelima dok su kod kuće. Od drugog polugodišta prošle školske godine u srednjim školama našeg Centra uvedena je zabrana korištenja mobitela u školi za vrijeme nastave i velikih i malih odmora, što je regulirano na način da na ulazu u školu mobitele ostavljaju u za to predviđene ormariće i uzimaju ih po završetku nastave.
Praksa se pokazala pozitivnom, stoga smo ju ove školske godine odlučili primjenjivati i u osnovnoj školi. Roditelji uglavnom podržavaju zabranu mobitela jer nam je cilj zajednički: jačati zdravu komunikaciju putem razgovora i druženja u školi – „oči u oči“.
Kada je u (još) ratnoj 1994. Vrhbosanska nadbiskupija u Sarajevu osnovala Katolički školski centar Sveti Josip, cilj nije bio zamijeniti državne škole, nego pružiti jednu dimenziju više i ponuditi nešto novo u odnosu na ustaljeno obrazovanje. Je li se, po Vašem sudu, uspjelo u toj nakani?
U svojoj knjizi Ono malo više biskup u miru Pero Sudar piše: „Temeljna svrha Sustava naših škola i zadaća svih koji su u njih uključeni jest shvaćen i prihvaćen učenik, a onda i za to odgojen i obrazovan, tj. za život spreman i životom oduševljen mladi čovjek.“ Po mome sudu, djelatnici su ti koji svjedoče svojim načinom života i na taj način odgajaju i pripremaju učenike za njihovu budućnost.
Dakako da nije jednostavno odgovoriti izazovima suvremenog društva promičući tradicionalne vrijednosti, ali svaka nova školska godina nova je borba i smatram da se uspjelo u toj nakani.
Spomenuti biskup Sudar prigodom obilježavanja 25 godina od otvaranja KŠC-a u Sarajevu kazao je, uz ino, i kako je temeljni preduvjet za uspjeh ovakvih škola da se svakom učeniku pristupi kao vlastitom djetetu. Koliko je to teško profesorima koji su gotovo po pravilu i obiteljski ljudi sa svojim obvezama?
Primarna zadaća u Katoličkim školskim centrima je odgoj, a zatim obrazovanje. Nemoguće je odgajati mlade ako ih ne doživljavamo kao vlastitu djecu. Svaki posao iziskuje usklađivanje privatnog i poslovnog života, ali u školama je to često neodvojivo. Mislim da skoro svaki profesor ostavi svoje probleme prije ulaska u učionicu, ali isto tako kod kuće razmišlja o učenicima koji su mu povjereni. To je sastavni dio našeg poziva.
Slažete li se s ocjenom kako nema dobra profesora ukoliko ne živi svoj poziv?
Slažem se s ocjenom i iz perspektive profesora mogu reći kako je učiteljski poziv cjeloživotno učenje. Najbolji učitelji preuzimaju odgovornost za svoje učenike, uče od njih i konstantno rade na sebi kako bi im bili kvalitetan uzor.
Prema općem sudu, osnovne škole pri Katoličkim školskim centrima pružaju snažan temelj za dalje obrazovanje. Koliko Vaših učenika nastavi školovanje pod krovom KŠC-a, a koliko ih se odluči za neku drugu srednju školu?
Veliki broj naših učenika nastavlja svoje obrazovanje pod krovom Katoličkog školskog centra, u Općoj-realnoj gimnaziji i Srednjoj medicinskoj školi. Uvijek postoje učenici koji žele upisati neke druge škole ili specijalizirane struke. Vjerujem da je podloga koju učenici dobiju u školama Sustava katoličkih škola za Europu plodonosna i da u budućnost ponesu ono najbolje što su naučili i spoznali.