Odmah uz cestu blizu moje kuće je polje na kojem pasu dva konja. Iz daljine, i jedan i drugi izgledaju kao svaki drugi konj. Ali ako zaustavite automobil ili šetate, primijetit ćete nešto prilično nevjerojatno. Pogled u oči jednoga od konja otkrit će da je – slijep. Njegov vlasnik odlučio ga je ne eutanazirati, nego mu je napravio dobar dom. Već samo to je nevjerojatno.

Ali ako ste u blizini i poslušate, čut ćete zvuk zvona. Potražite li izvor zvuka, vidjet ćete da dolazi od manjeg konja u polju, kobile kojoj je za ular pričvršćeno zvonce. To zvonce omogućuje njezinom slijepom prijatelju da zna gdje je, kako bi je mogao pratiti.

Dok stojite i promatrate ovo dvoje prijatelja, možete vidjeti kako ga ona uvijek provjerava, a on osluškuje njezino zvono i zatim polako hoda do mjesta gdje se nalazi, vjerujući da ga neće odvesti na krivi put. Kad se svake večeri vraćaju u staju, povremeno zastane i osvrne se, pazeći da njen prijatelj nije predaleko da bi čuo zvono.

Poput vlasnika ova dva konja, ni Bog nas ne odbacuje samo zato što nismo savršeni ili zato što imamo probleme ili izazove. Bog bdije nad nama i čak dovodi druge u naše živote da nam pomognu kada smo u potrebi.

Ponekad smo slijepi konj kojeg vodi malo zvono onih koje Bog postavlja u naše živote. Drugi put mi smo konj vodič i pomažemo drugima vidjeti put. Dobri prijatelji su takvi. Ne vidite ih uvijek, ali znate da su uvijek tu. Molim vas, vi poslušajte moje zvono, a ja ću slušati vaše.