Ne postoji dijete u Ukrajini koje nije na neki način pogođeno ratom u zemlji. Prema podatcima Državnog odvjetništva, krajem kolovoza 2023. 503 djece je ubijeno, a više od 1117 je ozlijeđeno u ratu, piše Svitlana Dukhovych za Vatican News.

Gotovo pola milijuna ukrajinske djece moralo je pobjeći iz zemlje sa svojim roditeljima – uglavnom majkama – u strane zemlje gdje su bila integrirana u školski sustav. Ona koja su ostala u Ukrajini sada se moraju suočiti s činjenicom da ruski projektili i dalje padaju, ne štedeći ni vrtiće, škole i sveučilišta.

Od početka ruske invazije u Ukrajini je oštećeno 3389 školskih i sveučilišnih zgrada, od kojih je 361 potpuno uništeno.

Usprkos svemu, danas u mnogim ukrajinskim školama i sveučilištima počinje nova školska godina.

„Nakon dugog razdoblja online nastave, najprije zbog pandemije, a potom i izbijanja rata, djeca žele ići u školu, upoznati svoje vršnjake, graditi društvene veze kroz živu komunikaciju”, rekao je ravnatelj Odjela za obrazovanje Ukrajinske grkokatoličke Crkve, salezijanac don Petro Mayba.

„No postoji pitanje sigurnosti, a to je prioritet broj jedan, pa tamo gdje je to moguće, pokušat ćemo se vratiti u normalu, koliko možemo, a tamo gdje postoje rizici, djeca će nastaviti učiti online”.

Preduvjet za školu koja želi nuditi nastavu uživo je odgovarajuće sklonište od zračnog udara.

Skloništa su nužna, postoji i nedostatak nastavnika

Prema ukrajinskom ministarstvu obrazovanja, od 13000 škola koje trenutno rade u zemlji, 7500 će započeti školsku godinu s nastavom uživo, a oko 3800 će imati mješoviti format jer je veličina skloništa premala u odnosu na broj upisanih učenika.

Osim toga, iz sigurnosnih razloga, oko 2500 škola, uglavnom smještenih u najugroženijim područjima, radit će samo online načinom rada.

Drugi problem s kojim se suočava ukrajinski školski sustav je nedostatak nastavnika. „Mnogi su početkom rata pobjegli u inozemstvo i ne mogu, niti se žele svi vratiti“ – kazao je ravnatelj Mayba – „tako da školama nedostaje potrebno osoblje za početak normalne integracije učenika. No, jedna od poteškoća s kojima se suočavaju učitelji su niske plaće”.

Plaće „nisu bile visoke prije rata”, no sa sukobom „se pogoršalo, jer zemlja mora snositi tolike vojne izdatke”.

Psihološki izazov za učitelje

Biti učitelj dok bjesni rat zahtjevan je i s psihološke strane. „Učitelji se prije svega moraju nositi sa svojim stresom, ali moraju biti i podrška djeci“, objasnio je salezijanac. U Ukrajini nema potpuno sigurne zone – Rusi bacaju projektile posvuda i nitko ne zna gdje padaju.

„Primjerice, nedavno je u Lavovu projektil pao u dvorište dječjeg vrtića koji je potpuno uništen. Srećom, nije bilo nikoga unutra. I tako, kad god se oglasi alarm za zračnu opasnost, prvi koji krenu u školski objekt su odgajatelji i učitelji koji moraju štititi djecu i odvesti ih u skloništa”.

Bol djece koja su izgubila roditelje

Ove godine mnogi od njih vraćaju se u školske klupe s teretom u srcu. „Jedna od najtežih stvari” – kazao je don Petro – „je kada djeca izgube roditelje, posebno očeve koji su poginuli na fronti. Ne zaboravljajmo žene: od lipnja 2023. bilo je 60.000 uvrštenih u ukrajinske oružane snage, 5.000 od njih na prvoj je crti bojišnice. Toliki roditelji poginu u ratu”, naglasio je salezijanac.

„To je tragedija u obitelji, teškoća i bol koju je mnogo puta teško prebroditi, kao što je teško pratiti dječaka ili djevojčicu u toj situaciji. Tada mnogi mladi ljudi žive u stalnoj brizi jer se jedan od njihovih roditelja bori na fronti. Svaki dan misle: ‘Hoće li biti živ ili ne? Što će se dogoditi?’”

Tješiti blizinom

Druga teška situacija, kazao je ravnatelj Mayba, događa se kada se „roditelji vrate s fronte ranjeni, ili s psihičkim problemima, pa neki počnu piti, loše se ponašati. S određenog stajališta pokušavamo razumjeti te ljude, ali s druge strane, djetetu je uskraćena normalnost svakodnevnog života pa je za njihov oporavak potrebno puno povjerenja i strpljenja”.

Ponekad je „teško slušati bol onih koji su izgubili muža ili roditelja, ali i pronaći prave riječi za podršku i pomoć”. Jedino što se može učiniti, što je ujedno i „najvažnije”, jest „ostati blizu njih, potaknuti ih da govore i pokušati im pomoći da se oporave”, zaključio je ravnatelj Petro Mayba.