Na devetu obljetnicu smrti mons. Marijana Radanovića, kanonik Prvostolnog Kaptola zagrebačkog mons. Stjepan Kožul, predvodio je 16. kolovoza misno slavlje u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Koncelebrirali su voditelj Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije dr. Vlado Mikšić, karlovački dekan preč. Dražen Karačić, umirovljeni svećenik i suvremenik mons. Radanovića mons. Ferdinand Vražić, župnik Banije vlč. Antun Kolić i dubovački župnik i nasljednik mons. Radanovića mons. Antun Sente ml.

U prigodnoj homiliji mons. Kožul je pridao veliku važnost okupljanja Kristovih vjernika u ovom Nacionalnom svetištu, u zajedničkom štovanju svetog Josipa. Po kršćanskoj tradiciji svaki je dan u tjednu posvećen posebnom štovanju, pa tako i svaka srijeda upravo štovanju svetog Josipa. “Čudesno lijepe i sadržajne Litanije svetog Josipa otkrivaju nam njegov životni put, službu, značenje i veličinu, te ga i večeras posebice ističemo kao zaštitnika svete Crkve kao nebeskog zaštitnika naše domovine Hrvatske. Neka nam bude uzor njegova vjera, njegov put sabrane tišine, njegov rad u Božjoj blizini i njegova vjerodostojnost i vjernost u služenju planovima Božjim za dobro Svete Obitelji. Svaki od nas, na svom životnom putu, u svom pozivu i u svojim životnim okolnostima može nasljedovati svetog Josipa upravo u tim vrlinama”, rekao je mons. Kožul.

S Marijanom Radanovićem počinje nova era poimanja svećeničke i župničke službe

Večeras se spominjemo 9. obljetnice smrti našeg uzornog župnika, prelata Marijana Radanovića, materijalnog i duhovnog graditelja ovog svetišta svetog Josipa kazao je mons. Kožul te predstavio neke činjenice iz života, kako ga je nazvao tadašnji dekan i župnik u Glini Franc Žužek, “idealnog dušobrižnika Marijana Radanovića”. Nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper upravo je takvog “idealnog župnika Marijana” u siječnju 1955. godine premjestio s Banije, odnosno Hrastovice, u Karlovac – u župu koja punih devet godina nije imala svog župnika, već su njome upravljali oci franjevci.

Novi župnik Marijan Radanović, znajući sudbinu karlovačkih pobijenih svećenika i trojice osuđenih župnika na Dubovcu, smjestio se u prilagođenoj sušionici mesa na tavanu župne kuće i započeo svoje svećeničko služenje i poslanje.

S njime počinje nova era poimanja svećeničke i župničke službe, pastira koji okuplja, koji duhovno izgrađuje, koji je na raspolaganju čitav dan, koji će postati prepoznatljiv kao apostol i duhovni služitelj grada Karlovca.

Mons. Stjepan Kožul / Foto: Svetište sv. Josipa

Duhovni pastir cijeloga Karlovca

Kao i na Baniji, tako i u Karlovcu, svjestan svih okolnosti, polazi tiho, s pozicija vjere, evanđelja i duhovnih izvora “žive vode” u svetim sakramentima.

Nošen pastirskom ljubavlju prama Crkvi i narodu živi skromno, nenametljivo, a služi vjerno i ustrajno. Vjeran idealima svog zatočenog nadbiskupa i tada već kardinala dr. Alojzija Stepinca, svojih nekoć poglavara dr. Šepera, dr. Nežića, tada biskupa u Istri, kao i svog osobnog odgoja u katoličkim organizacijama i u Bogosloviji, prvotno svjedoči radom i primjerom, a potom i riječima, te ustrajno okuplja malo stado i izgrađuje živu zajednicu, prenoseći im dar vjere i dar svoje osobne duhovne i crkvene izgrađenosti.

Uz pastoral i katehizaciju, redovito je u bolnici kod bolesnika, kasnije promiče vjerski tisak, izdaje poučne knjižice, glasilo karlovačkih župa, te obnavlja Glasnik svetog Josipa, koji je prestao izlaziti 1945. godine. Njegovom velikom upornošću dolazi duhovna i materijalna obnova, a potom i ovo svetište, nova crkva svetog Josipa, koju je 15. rujna 1974. posvetio kardinal Franjo Šeper, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere.

Svećenik koji je iz poniznosti odbio biskupsku službu

Sveta Stolica i kardinal Šeper htjeli su pomoći zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću 1978. godine s dvojicom novih pomoćnih biskupa. U kanonskom postupku bili su izabrani rektor Papinskoga hrvatskog Zavoda sv. Jeronima u Rimu mons. dr. Đuro Kokša i dubovački župnik, prelat Marijan Radanović. Kokša je dao svoj pristanak za biskupsko ređenje.

Mons. Radanović je ponizno zahvalio Svetom Ocu, izrazivši mu poslušnost i vjernost, ali i molio razumijevanje, da bi radije ostao u pastoralnoj službi župnika, a biskupstvo da se povjeri “nekom sposobnijem”.

Koncekebranti na misnom slavlju za mons. Radanovića / Foto: Svetište sv. Josipa

Tako je odgovorio i nadbiskupu Franji Kuhariću, kojega je apostolski pronuncij iz Beograda poslao u Karlovac da pokuša nagovoriti župnika Marijana da prihvati biskupstvo. Iza ovoga odabira Kokše i Radanovića očit je rukopis kardinala Franje Šepera, koji je želio da nadbiskupu Kuhariću Kokša bude pomoć vezano za KBF, tisak i sjemeništa, a prelat Radanović u pastoralu, kazao je propovjednik.

Župnika Marijana pratio je “glas svetosti” za života i u času smrti

Župnik Marijan očitovao se dopisom na latinskom jeziku, ostao je u svojoj župi kao svećenik, radnik, kao pastir i svjedok Evanđelja na dobro Crkve i naroda. Kasnije je bio duhovnik Križarske organizacije. Konačno, davao je primjer čovjeka, kršćanina i svećenika kako se treba nositi u visokoj životnoj dobi, dok još uvijek skrbi za izgradnju župne dvorane, kako se nositi s križem starosti i sve teže bolesti, sve do smrti u karlovačkoj Općoj bolnici na današnji dan 16. kolovoza 2014. godine. Preminuo je u 93. godini života i 69. godini svećeništva.