Kako mi kao laici koji živimo u svijetu možemo imati mir u svom nutarnjem svetištu kada je naš svakodnevni život ispunjen neprestanom bukom? Poput Gospe, možemo pozvati Krista da uspostavi trajno prebivalište u našim srcima, gdje Njegova ljubav zrači iz naše srži, omogućujući nam da uživamo u slatkoći Njegove blizine.
Kao katolkinja koja živi usred užurbanosti svakodnevnog života, često se susrećem s izazovom opažanja Božjeg glasa usred cijele kakofonije. Istina, nekim se danima čini kao da mi u ušima trešte zvonke melodije rock-koncerta, a neprestano sam bombardirana medijskom pomamom o temama koje favoriziraju vijesti koje se stalno ponavljaju, piše Christina M. Sorentino s portala Catholic Exchange.
Kako kao laici koji živimo u svijetu možemo imati mir u svom nutarnjem svetištu kada je naš svakodnevni život ispunjen neprestanom bukom? Naše rješenje za takvu dilemu leži u molitvi i provođenju vremena s Bogom, osobito u prisutnosti našeg euharistijskog Gospodina. Možemo se ugledati na našu Blaženu Majku koja je uvijek razmišljala o svemu u svom srcu. Gospa je bila istinska kontemplativka koja je duboko promišljala o svemu. Kada sjedimo pred Presvetim u klanjanju našem Gospodinu Isusu Kristu i gledamo Njegovo euharistijsko lice možemo znati da je upravo Marija bila prva štovateljica našega Gospodina. Možemo razumjeti da molitva služi kao intiman dijalog, duboka razmjena naklonosti između Boga i čovječanstva. Upravo u tišini možemo razgovarati s Bogom i razmišljati o svemu u svom srcu na isti način na koji je to činila Marija kao što vidimo u raznim odlomcima Svetoga pisma, poput Luke 2,15-19:
Kad su anđeli otišli od njih na nebo, pastiri su rekli jedan drugome: “Čim anđeli otiđoše od njih na nebo, pastiri stanu poticati jedni druge: “Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin. I pohite te pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovijediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.”
Riječi nisu preduvjet za intiman razgovor s Bogom. Kroz tihu molitvu pronalazimo utjehu, budući da odmaranje u Njemu dopušta da buka svijeta nestane, ostavljajući samo Krista u najdubljim dubinama naših srca. Poput Gospe, možemo pozvati Krista da uspostavi trajno prebivalište u našim srcima, gdje Njegova ljubav zrači iz naše srži, omogućujući nam da uživamo u slatkoći Njegove blizine.
Težnja za svetošću je poziv za sve nas u bilo kojem životnom stanju, bez obzira jesmo li svećenici ili osobe posvećenog života. Postizanje savršenog jedinstva s Bogom naš je krajnji cilj i potrebno je pripremiti naša srca da Ga srcem dočekamo u svakom trenutku. Otklanjajući neslogu koja odjekuje duboko u našim dušama, stvaramo prostor za Boga, ono što treba biti samo za Njega. Marija je bila potpuno ispunjena Božjom ljubavlju, a mi trebamo nastojati da svoju ljubav prema Bogu što više povećamo u našem čovještvu unatoč našoj paloj ljudskoj naravi.
Posvećivanje vremena razgovoru s Gospodinom u molitvi, osobito u euharistijskom klanjanju, najučinkovitiji je način na koji možemo održati spokoj u sebi. Katekizam Katoličke Crkve prenosi citat pape svetog Ivana Pavla II.:
»Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja. Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo te ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj dati naknadu za velike grijehe i zločine svijeta. Neka naše klanjanje nikad ne prestane.(1380)
Kada naša srca postanu poput utočišta, tada ova tišina daruje vječni mir i spokoj, čak i usred kaosa i nemira svijeta. Upravo u tom svetom prostoru Isus i naše duše grle se sve više i više ispreplićući se unutar vječne ljubavne priče.