Svake godine, uoči blagdana Velike Gospe, u noćima između 8. i 15. kolovoza, na hodočašće prema gradu Sinju kreću tisuće hodočasnika, osobito mladih, a među njima su i naše dvije sugovornice koje su za Hrvatsku katoličku mrežu otkrile ljepotu hodočašća Majci u Sinj.
Nema ljepšeg hoda od hoda prema Majci. Zbog toga se svake godine sve više i više ljudi odlučuje hodočastiti Majci u neko marijansko svetište diljem Lijepe naše, a i šire. Svetište Gospe Sinjske jedno je od omiljenih mjesta brojnim hodočasnicima. Iz godine u godinu ‘rijeke’ mladih pristižu u Sinj, utječući se Majci Božjoj, noseći u srcu svoje čežnje i molitve darujući ih njoj. Svjedoče kako nitko nakon hodočašća ne ostaje isti.
Ivana Križić svjedoči da je odrastanje u katoličkoj obitelji urodilo mnogostrukim plodovima vjere, od njih jedan poseban dar je hodočasništva. “Uspomene me vežu za priče roditelja koji su prepričavali put u Sinj, njihova kilometraža i prijeđeni put bio je nešto veći nego moj, ali u tim trenucima slušanja rodila se želja i blago iščekivanje kada ću prvi put otići Gospi pješke. Tako je krenulo od osnovne, pa preko fakulteta do posla, u zadnjih deset godina skoro bez prekida, sve navedeno prožeto milošću Majke Božje”, istaknula je.
Radost dolaska u Sinj
“Ono što me posebno raduje je taj ulazak u Sinj, dolazak u crkvu i pred sliku Gospe sinjske, osjećaj umora kojeg nosimo putem, od briga, raznih pitanja nestaje, rađa se neopisiv osjećaj mira, sreće i prihvaćenosti u majčin zagrljaj gdje sve brige i boli nestaju”, svjedoči.
Na putu kao u životu ima uspona i padova, trenutaka sreće, putnih anđela koji olakšavaju sam put…
Kilometraža koju pređe za nju je put milosti: “Moj put je nekih 37 km, kreće iz Žrnovnice, Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, do Solina kod Gospe od Otoka gdje hodočašće već dugi niz godina započinje sv. ispovijedi i sv. misom. Tako olakšani i ispunjeni, stotine mladih kreće na put prema Sinju. Na putu kao u životu ima uspona i padova, trenutaka sreće, putnih anđela koji olakšavaju sam put, trenutaka sabranosti i molitve, ispunjenja zavjeta, sve do konačnog cilja, dolaska pred Majku u Sinj. Taj mir koji se na putu i na svetoj misi zornici za hodočasnike po samom dolasku u Sinj ne može se izmjeriti”, rekla je.
“Duhovne baterije napunjene su 100%, a tjelesna iscrpljenost je zanemariva, s obzirom na stanje duha koji lebdi. I tako iz godine u godinu, ne zbog tradicije, nego uslišanja molitvi, zahvale Bogu i Gospi za sva dobročinstva idemo ponovno pješice, korak po korak, do najdražeg svetišta Gospe Sinjske, u nadi da nas njen zagovor kod Boga prati uvijek i čuva u našoj svakodnevnici”, zaključuje Ivana i poziva sve mlade da se odazovu na ovakva hodočašća.
Svaki mjesec ima svoj vlastiti put na koji kreću hodočastiti izmorene, opterećene, ranjene, a opet zahvalne, radosne duše.
Svi smo hodočasnici
A da je tome tako svjedoči nam još jedna Ivana iz Splita. “Na ovozemaljskom proputovanju svi smo hodočasnici. Kad bi se riječ ‘hodočasnik’ koristila u punom sjaju, vjerujem kako bismo pazili kuda i kamo idemo. Svaki mjesec ima svoj vlastiti put na koji kreću hodočastiti izmorene, opterećene, ranjene, a opet zahvalne, radosne duše. U mjesecu kolovozu častimo našu Majku Mariju, u narodu zvanu Velika Gospa, kojoj se rado utječu svi potrebiti Njene zaštite, Njene punine milosti”, kazala nam je Ivana Leskur.
Od Katuna do Sinja
Kroz razgovor Ivana nam je kazala da se na hodočašće odazvala na nagovor i nimalo joj nije žao. “Svetište Gospe Sinjske ‘u žižu’ Velike Gospe prima hodočasnike koji pristižu iz svih dijelova Lijepe naše, a moja priča je krenula prije petnaestak godina na nagovor prijateljice. Zašto nagovor!? Dakle, imam blagoslov od rođenja biti dio župe koja također slavi Veliku Gospu, rodno selo moje majke zvano Radobilje, Katuni – Kreševo, stoga, nisam nikada imala potrebu ići u druga svetišta.
Godinama su me pozivali na hodočašće Gospi u Sinj, ali govorila sam kako ne trebam ići tamo jer ‘imam ja svoju Gospu u Katunima’.
No, jedne godine popustim i rekoh: “Hajde, idem vidjeti što je to tako privlačno hodočastiti Gospi u Sinj.” Imala sam što i vidjeti: roditelji s djecom razne dobi, mladi, stariji, bake i djedovi, invalidi, polomljeni (zaista, ljudi sa štakama), tužni, ostavljeni… ali svi radosni, nasmijani, poletni, znali su kamo idu i kome hrle. Tako je krenulo moje dugogodišnje hodočašće Gospi u Sinj, no, ‘moja Gospa’ me i dalje čeka u Katunima”, istaknula je.
Od Splita do Sinja potrebno je izmoliti 25 krunica s litanijama i stigli ste na cilj.
Nebrojene primljene milosti
Zanimljivo je da obje naše sugovornice svoj hod započinju u Solinu, a međusobno se ne poznaju. “Bogu hvala, svako hodočašće započinje pripremom kroz sakrament pomirenja, svetom misom u Solinu. Tako duhovno okrijepljeni i opasani opremom hodočasnika, s raznim nakanama, s krunicom u ruci, poput radoznala djeteta kako će mi proći put, hoće li Gospa prenijeti sve molitve, hoće li se Gospodin smilovati… krenulo je moje prvo od mnogih hodočašća Gospi u Sinj.
Mogla bih unedogled opisivati iskustva, svjedočiti zaprimljenim milostima kako za sebe tako i za one koji su svoje nakane stavili meni na čast moliti 32 kilometra. Ako nekoga zanima, u tim kilometrima, bez žurbe, od Splita do Sinja, potrebno je izmoliti 25 krunica s litanijama i stigli ste na cilj, k tome svjedočiti neopisivoj ljubavi i prisutnosti Božjoj.
Jedno što je uvijek u opisu nepromjenjivo jest: iskustvo zajedništva s ljudima koje nikada nisi vidio, upoznao, a dišemo kao jedno, potičemo se kada ne možemo hodati, kada nas žuljevi i kušnje napadaju, kad se cijelo tijelo grči, a znaš kako nisi sam.
Uz tebe je Gospa kojoj ideš zahvaliti i/ili isprositi milost, uz tebe je Gospodin koji ne može Majci reći ne, imamo dokaze, uz tebe su i hodočasnici, svi jedni drugima poput Šimuna Cirenca. Svake godine, Bogu hvala, sve nas je više i više, posebno mladih! To je tek posebna radost, vidjeti mlade koji su se odlučili na posve drugačiji izlazak, svijetu neobično, no, meni, promatraču sasvim privlačno!”, rekla je Ivana.
Procesija sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske / Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL
Posebna radost je vidjeti mlade koji su se odlučili na posve drugačiji izlazak, svijetu neobično, no meni promatraču, sasvim privlačno!
“Žrtvovati se iz volje, žrtvovati vrijeme, možda neko druženje, štogod dati od sebe kako bi postao hodočasnik, vjerujem da Gospodin vrlo brzo, jasno, zapečaćeno blagoslovi”, svjedoči nam ova mlada Splićanka.
Panoramski pogled na grad i okolicu s tvrđave Grad i brončani kip Gospe Sinjske, djelo akademskog kipara Josipa Marinovića / Foto: Ivo Čagalj/PIXSELL
“Majka Marija je Posrednica svih milosti, moj zaklon u oluji, moj odmor, Ona poznaje svačije srce, kao majka, kao žena, kao prvi Tabernakul. Stoga idi preko Marije do Isusa. Tko će brže i bolje isprositi milost, umiriti ranjeno Srce našeg Gospodina doli naša Majka Marija. Dolaskom u svetište sve boli, žuljevi, rane, umor, sve brže prođe od treptaja kada dovršiš svoje hodočašće. Majka ima najbolji melem koji liječi svaku ranu, Njeno Srce i Srce našeg Gospodina Isusa Krista. Hajde, ne boj se, hodočasti, čeka te obilje blagoslova!”, posvjedočila je.