Na temelju onoga što vidimo kako čovjek današnjice promišlja i živi, lako je uočljivo da velik broj ljudi ima krivu ili iskrivljenu sliku Boga. U tom raskoraku vrlo lako dolazi do rješenja problema, a to je – odbacivanje svega, te pretvaranje slike Boga od one vlastite Njemu u totalno neprijateljsku, uz pojavu ravnodušnosti prema svemu što aludira na “sveto”.

Ravnodušna stvarnost današnjeg svijeta i čovjeka svoje korijene nalazi puno dublje od onoga što se čini da je tako “na prvu”. Zašto svijet ima svoju logiku? Zašto ta logika nije evanđeoska? Zašto sustav vrijednosti ima sve manju i manju vrijednost? Odmicanjem od Boga, čovjek se odmiče i od milosnog života, ali i od samog sebe.

Kako objasniti toliki otpad od Boga? Kako objasniti tolike napade na Crkvu, toliki broj ateista i agnostika? Ili bolje – zašto se onda ne čuditi čovjeku koji je ravnodušan prema Bogu, a onda i grijehu?

Već na prvim stranicama Knjige Postanka čitamo o grijehu i čovjeku koji zlorabi danu mu slobodu. Nećemo pogriješiti ako povučemo paralelu između prvih ljudi i današnjeg čovjeka kada kažemo da čovjek s teškom mukom prihvaća Boga i njegov poziv na obraćenje. Ali – ako je čovjek odbacio Boga, ako je sam postao kreator svoje sudbine, zašto o takvim stvarima danas, u ovom vremenu uopće ima smisla i pisati? Zašto ne bismo zastali na izrazu  “to je tako”?

Zašto svijet ima svoju logiku? Zašto ta logika nije evanđeoska? Zašto sustav vrijednosti ima sve manju i manju vrijednost? Odmicanjem od Boga, čovjek se odmiče i od milosnog života, ali i od samog sebe.

Homo religiosus…ili možda ne?

Za početak, možda zato jer je čovjek religiozno biće, a nijekanjem te radikalne istine, on tu stvarnost ne pobija, već tone u ponor iz kojega ne može izaći, a često nije niti svjestan da se u tom ponoru nalazi. Krenimo od poznate “demonstratio religiosa christina catholica”, pri čemu će  naglasak ostati na “demonstratio religiosa”. Čovjek traži i čezne za duhovnim iskustvom (čak i ako nije pripadnik neke religijske zajednice). Sve veći porast za posezanjem prema okultnom ili tzv. “meditacijama” i više su nego dovoljan dokaz za to da je čovjek religiozan. Zaključak je stoga jasan – svaki čovjek je religiozno biće. Današnja raznovrsna “duhovna ponuda” stoji u prilog tome.

Nije rijedak slučaj da čovjek rješenja u odgovoru na patnju prouzročenu grijehom, ali i savješću koja vapi, traži na krivim mjestima.

Prof. Dogan će na tom tragu reći kako čovjeka možemo promatrati kao strast za Bitkom, kojega on susreće u drugima i to kao izmrvljenost. Ukoliko je čovjek religiozno biće (tražitelj duhovnog sadržaja), a više je nego jasno da on to jest, tada i religije imaju smisla. Tada i govor o religioznosti nije nadvladan, nego baš suprotno – uvijek aktualan.  Možda zato ne odustajati od čovjeka, možda zato valja nastaviti biti sol u svijetu. Ili to nije dovoljno?

Čovjek traži i čezne za duhovnim iskustvom (čak i ako nije pripadnik neke religijske zajednice). Sve veći porast za posezanjem prema okultnom ili određenim meditacijama i više su nego dovoljan dokaz za to da je čovjek religiozan.

Nadalje, ukoliko čovjek nije u odnosu s Bogom, pojam grijeha za njega nema nikakav značaj, jer – ukoliko nema Boga, tada je sve dopušteno, piše Dostojevski. On, unatoč negiranju Boga, njega biva potreban (još i više) i od Boga čineći ono što On nije postaje idolopoklonik. I opet, Sveto pismo pokazatelj je toga kako se povijest ponavlja, jer tako nešto dogodilo se i kada su Izraelci, čekajući Mojsija napravili sebi zlatno tele (usp. Izl 32, 7-8). Klanjajući se bogu (idolu), a ne Bogu, čovjek ne može biti u zajedništvu s njime, ne jer Bog to ne želi, nego jer je stvarnost grijeha takva da iz njega proizlaze posljedice (zbog čega ga Bog i poziva da ne čini grijeh).

Čovjek često ne razlikuje slobodu od slobodarstva. Ako je čovjek ravnodušan prema Bogu, bit će ravnodušan i prema činjenju grijeha.

Čovjek koji je indiferentan prema Bogu (a pri tome se klanja svom zlatnom teletu) ipak osjeća posljedice te indiferentnosti, a onda i grijeha (negirao on grijeh kao takav, ili ga pak opravdavao). Pa i to njegovo opravdavanje grijeha uz indiferentnost prema svetomu paradoks je koji govori o Božjoj opstojnosti, a onda i čovjeku danoj savjesti.

Osim toga, društvena sugestija odigrava veliku ulogu, a nama, koji želimo biti učenici u hodu svog križnog puta, Isusove riječi »ne budite od svijeta« postaju još jasnije (usp. Iv 15, 18-21). Čovjekov duh traži da se držimo zakonitosti etike i morala, a ako se odluči za suprotno, nerijetko pada na razinu životinje – na razinu instinkta.

Ukoliko čovjek nije u odnosu s Bogom, pojam grijeha za njega nema nikakav značaj, jer – ukoliko nema Boga, tada je sve dopušteno

Problem u tom slučaju nastaje baš u savjesti – organu smisla, kako je naziva poznati bečki psihijatar, Viktor Frankl. Savjest je ta koja čovjeku u stanju grijeha ne daje mira, koliko god on relativizirao svoje čine. Tu relativizaciju jasno ne dopušta niti sam Bog. Savjest ima svoj glas i govori, reći će Frankl. Nije rijedak slučaj da čovjek rješenja u odgovoru na patnju prouzročenu grijehom, ali i savješću koja vapi, traži na krivim mjestima. No, nije niti strano da taj segment pripisuje području psihe ili tijela, a ne duha. I ovdje ćemo se poslužiti navodima Viktora Frankla, kada kaže da sve više ljudi traži duhovnu pomoć kod psihijatara, umjesto kod dušobrižnika.

Bog je puno bolji nego što mislimo

S druge strane, Bog u kojeg mi, kršćani vjerujemo obiluje dobrotom i milosrđem, o čemu čitamo i prije Isusovog dolaska (usp. Izl 34, 6). Kasnije, i sam Isus će reći da budemo milosrdni poput njega (usp. Lk 6,36). Nadalje, Bog u kojeg kršćani vjeruju zainteresiran je i brine se za svoju djecu. Bog nas ne ljubi samo zato što postojimo, već i postojimo jer nas ljubi. Čovjek ne može kupiti Božju naklonost prema sebi svojim djelima, a jednako tako ga ne može niti odvratiti od sebe svojim lošim djelima.

Isus često govori kako je došao grešnima i bolesnima. »Slika« Boga kakvu Isus donosi pokazuje ga punog sućuti prema čovjeku, a čovjekova bijeda Boga ne odvraća od njega, već ga privlači. Ukoliko želimo imati ispravnu sliku o Bogu, potrebno je usvojiti ono što je Isus govorio o svom, a i našem Ocu. Bog se ne umara tražiti čovjeka. Mi kršćani, koje je Isus nazvao „sol svijeta“ imamo važnu zadaću – naviještati svijetu Onoga koji je došao otkupiti svakog, baš svakog čovjeka. To ćemo postići ne toliko riječima, koliko vlastitim životom.

Slika Boga kakvu Isus donosi pokazuje ga punog sućuti prema čovjeku, a čovjekova bijeda Boga ne odvraća od njega, već ga privlači.

Kao što smo u uvodu i spomenuli – ako Bog ne postoji, tada je sve dopušteno. Ta pretjerana sloboda čovjeka često dovodi u propast. Zašto? Jer čovjek često ne razlikuje slobodu od slobodarstva. Ako je čovjek ravnodušan prema Bogu, bit će ravnodušan i prema činjenju grijeha. Paradoks je taj što će on, unatoč ravnodušnosti, a i posljedici grijeha koji čini, po savjesti znati što je trebao (ne)činiti. Stoga, ima li smisla naviještati? Hoćemo li se zadržati na izrazu “to je tako”?