U svijetu rastuće sekularnosti i sekularizacije, svatko od nas lako se nađe razdijeljen između različitih pogleda na svijet, mišljenja, pokreta i društvenih očekivanja. Kršćanima, napose katolicima kao prevladavajućoj denominaciji u svijetu, ustrajanje u našim uvjerenjima čini nas posebno podložnima gubitku mnogih odnosa, šteti našem društvenom ugledu ili nas čak podvrgava diskriminaciji ili progonu. To nas pak može obeshrabriti za vjernost Bogu. Naš odgoj, čak i onaj tradicionalni katolički, ne određuje nas nužno za cijeli život. Kako se možemo oduprijeti takvim utjecajima i ostati vjerni jednoj i pravoj Istini? Što učiniti kada nas čak i najbliži ne podupiru?

Dragi prijatelj, s kojim je uvijek užitak razgovarati o teološkim i društvenim temama, inspirirao me za pisanje ovog članka – „laičkim“ riječima – o tome zašto i dalje ustrajem biti katolik, unatoč svemu, unatoč svim preprekama. Naime, polazeći od moje životne situacije, barem naizgled postoje razlozi da to i ne budem. Odgovaranje na to pitanje nije tako lagan zadatak. Mnoge misli i osjećaje koji su se vrtjeli u mojoj glavi odlučila sam organizirati u oblik pitanja i odgovora. Nadam se da će moje riječi dospjeti do nekih od vas i inspirirati vas za vlastite odgovore. Ili im se pridružiti.

Lako je biti katolik kada imaš takav odgoj i kad si stalno okružen okolinom koja te podržava. Što se dogodi jednom kad napustiš takvu okolinu?

Najprije ću objasniti svoju situaciju. Hrvatica sam i Hrvatska je još uvijek pretežno katolička zemlja. Ipak, moj odgoj nije bio toliko podržavajući kako bi se to možda očekivalo. Jedna od mojih baka vodila me u crkvu kad sam bila u osnovnoj školi. To je bilo još prije moje Prve pričesti. Majka je govorila: „Izdrži dok ne primiš sve sakramente.“ Otac je pak oduvijek bio izričiti ateist. Moji su roditelji rastavljeni već godinama. Sudjelovanje na svetoj misi s mojom bakom bila je tlaka – neću lagati. Znala je plakati prilikom svake propovjedi. To mi je bilo čudno jer nitko drugi nije plakao.

Ne trebamo težiti stapanju s okolinom, nego održavati svoje svjetlo. Bit će teško, ali to je upravo ono gdje se naša katolička zrelost treba iskazati.

Jedne godine čudna se pobuna javila u mojoj glavi – bilo je to godine prije mojeg primanja sakramenta Svete potvrde. Odlučila sam redovno sudjelovati na svetoj misi i to sama, kako bih imala mir i kako se ne bih brinula za reakcije osobe koja dolazi sa mnom. Važan detalj ovdje jest: bila sam buntovna, na osobit način. Nisam potjecala iz tradicionalne katoličke obitelji, barem ona najbliža to nije bila, ali moja me buntovnost dovela do toga da budem veći katolik nego što je moja obitelj to namjeravala za mene. S vremenom, majka mi se pridružila na svetim misama. Iz bunta sam čak odabrala katoličku klasičnu gimnaziju za svoju srednju školu, jer je bila nova i nije bilo prethodnih generacija koje bi dale svoja mišljenja o školi. Bilo je to vrijedno iskustvo, unatoč mukotrpnom učenju antičkog grčkog i latinskog četiri godine. Ipak, pohađanje takve škole ne određuje osobu doživotno – nekolicina mojih kolega nije postala praktičnim katolicima tijekom ili nakon srednjoškolskog obrazovanja.

S druge strane, onima koji napuste svoje sigurne domove i katoličke obitelji pune podrške mogu reći: Ne bojte se. Možda je samo vrijeme za donijeti ono što ste naučili kod kuće u mjesta i među ljude kojima nedostaje Kristove ljubavi u životu. Ne trebamo težiti stapanju s okolinom, nego održavati svoje svjetlo. Bit će teško, ali to je upravo ono gdje se naša katolička zrelost treba iskazati.

Kako uspijevaš biti katolik sama? Što s tvojim prijateljima i drugim odnosima?

Ovo bi pitanje, u stvarnosti, trebalo članak za sebe. Ili čak manju biografiju. Prvo moram reći da nitko nije doista sam u onome što radi, pogotovo ne u bivanju katolikom. Mi zaista riskiramo gubitak nekih odnosa u životu zbog toga, ali, prema mojem iskustvu, pravi ljudi cijene istinita mišljenja – čak i kada se razlikuju od njihovih. Ovdje doduše moram priznati da većina mojih bliskih prijatelja nisu praktični katolici. Svejedno uvijek zovu, vole biti u kontaktu sa mnom i, unatoč mnogim vatrenim polemikama, nekako još uvijek ne odustaju od prijateljstva sa mnom. Obično, kad sam okružena ljudima drugih vjera ili onima bez ikakve vjere, mirno priznam svoju vjeru u Isusa Krista. Svjesna sam da bih pritom mogla biti osuđivana, dočekana s ravnodušnošću, doživjeti pokušaj uvjeravanja da povjerujem u nešto drugo…

Trebamo, međutim, imati na umu da nije u našoj moći obraćati druge. U najboljem slučaju, možemo samo moliti za njih i dati im zdrave argumente zašto vjerujemo u Isusa, kao i zašto čvrsto stojimo uz katolički nauk, a ne neki drugi. Ti argumenti razlikovat će se od osobe do osobe, ali ja preferiram razgovarati s ljudima iz ponešto filozofskog stajališta. Zašto? Jer se pretežno susrećem s mladim ljudima ili ljudima koji žude za debatom, naime ljudima koji se pitaju, ljudima koje nešto muči, ljudima koji trebaju „mesa“ u našim riječima. U 100% slučajeva imala sam zanimljive i duge rasprave koje nisu nikoga obratile, ali su rezultirale barem jednim komentarom: „O, hvala ti na obrazloženju – imao sam krivu ideju, nisu svi katolici loši.“ Želim istaknuti da pritom nisam išla „zabavnjačkim“ pristupom – bila je to samo vatra koje ja u meni gorila kada su se riječi izlijevale iz mojih usta. Mogu posvjedočiti da u 100% slučajeva nisam izgubila niti jedan odnos zbog toga. Odnosi koji su se izgubili, izgubili bi se ionako. Možemo se samo usredotočiti na izbjegavanje upuštanja u ono što će nas odvojiti od Isusa.

Društvo sve više teži liberalizmu te se neke vrijednosti i prakse koje Katolička Crkva ne odobrava promiču kao dobre. Kako braniš učenja Crkve kada si u manjini?

„‘Sve je slobodno!’ Ali – sve ne koristi. ‘Sve je dopušteno!’ Ali – sve ne saziđuje.“ (1 Kor 10,23) Vjerujem da ovaj citat sve govori. Mogu, naime, razumjeti zašto se mnoge vrijednosti promoviraju kao dobre, primjerice: korištenje kontracepcije, spolni odnosi izvan braka, istospolni odnosi, rodna ideologija i mnoge druge. One pružaju ugodu pojedincu, doduše samo onu površinsku. U modernom svijetu može postati teško suprotstaviti se ili čak percipirati neke od ovih vrijednosti kao loše. Ipak, te vrijednosti nisu univerzalno prihvaćene kao dobre. Stoga, postoji potreba za Istinom iznad naših osjećaja i percepcija. Mi kopamo vlastite grobove promovirajući potrebu za zadovoljstvom, pohlepu, nezasitnost, okrenutost samima sebi, umjesto umjerenosti, poniznosti, zahvalnosti i ljubavi jedni za druge. Istini za volju, teško je izbjeći medije i sadržaj koji nam se doslovno nameće na svakom koraku. Mogu jedino savjetovati korištenje algoritama za preporuke kako bi se pročistili nepoželjni prijedlozi na našim društvenim mrežama. Još uvijek imamo nekakve kontrole.

Mi kopamo vlastite grobove promovirajući potrebu za zadovoljstvom, pohlepu, nezasitnost, okrenutost samima sebi, umjesto umjerenosti, poniznosti, zahvalnosti i ljubavi jedni za druge.

U skupini ljudi koji ne dijele naše katoličke vrijednosti, pozvani smo govoriti istinu. Nema gotovih rješenja, nema nekog recepta kako se općenito ponašati. Bit će trenutaka kada ćemo biti među „psima“ ili „svinjama“ (usp. Mt 7,6) i kada nećemo reći ništa. Može nam se tada učiniti da smo šutjeli kada smo trebali govoriti, naročito u situacijama kada ljudi spominju turbulentnu povijest Crkve. Imala sam takvih situacija mnogo puta. Tada bih se sjetila Isusa tijekom njegove osude. To je također bio način evangelizacije. Nisu svi slučajevi poput vremena apostola koji su izlazili na trgove kako bi propovijedali Radosnu vijest. Danas veoma lako možemo upasti u zamku strastvene borbe za uvjeravanje ljudi u nešto, a da nemamo dovoljno prethodnog znanja o tome, čineći pri tome više štete nego koristi. Kao što je sveti Petar napisao: „Naprotiv, Gospodin – Krist neka vam bude svet, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem, dobre savjesti da oni koji ozloglašuju vaš dobar život u Kristu, upravo onim budu postiđeni za što vas potvaraju. Ta uspješnije je trpjeti, ako je to Božja volja, čineći dobro, nego čineći zlo. Doista, i Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.“ (1 Pt 3,15-18)

U životu sam se osvjedočila da Bog ima svoj način čekanja i ostavljanja nas da čekamo – šuteći, ponekad ne odgovarajući ni kada Ga pitamo. Ali onda dođe dan, ili trenutak, kada se sve riječi izlijevaju niotkuda ili kada se čudesne, makar i one male, stvari dogode, pa ostanemo zatečeni i zadivljeni. I tada znamo – On je na djelu.

U kakvom sadržaju uživaš u svom katoličkom životu? Što je s izlascima?

Odgovor na ova pitanja leži u poznavanju katoličke vjere i Isusovog života kako bismo bili sposobni kritički preispitati svaki sadržaj kojeg susretnemo. Neke nove religije i religiozni pokreti doista se maskiraju u naizgled bezopasne i primamljive oblike umjetnosti, događaja i sadržaja. Sve to ulazi u naše neizostavne duhovne bitke za koje moramo biti spremni na način specifičan pojedincu. Jedno generalno pravilo, za koje žalim što ga nisam ranije u životu ozbiljno počela prakticirati, jest pronalazak dobrog katoličkog duhovnika, svećenika iz lokalne župe ili odnekuda drugdje, za održavanje redovnih razgovora o svemu što me mučilo. Također, ima dosta katoličkih obraćenika koji dijele svoje znanje o sumnjivom sadržaju i tome kako ga prepoznati te izbjegavati. To je nešto što svatko od nas treba istražiti ponaosob jer se svi nalazimo u različitim okolnostima. Kao što bi moj duhovnik i lokalni župnik, sa svojim južnoindijskim osmijehom i stisnutom šakom, rekao: „Samo hrabro!“

Kao što sam prethodno spomenula, znam biti buntovna osoba koja još uvijek umjereno „uzgaja“ svoj alternativni izgled. Volim rock i metal glazbu. Ne mogu zamisliti slušati nešto bez gitara i bubnjeva, osim klasične glazbe. Trebalo mi je mnogo godina da pomno odaberem glazbu jer nije sav rock i metal jednak. Također, volim pjevati gregorijanske korale. Upravo su taj dio mene mnogi prepoznali kao zeleno svjetlo za približavanje i otvorenost makar za slušanje o Kristu.

Po pitanju izlazaka, pogotovo u barove, imala sam „žešći početak“ kao tinejdžer koji je s vremenom smanjio konzumaciju alkohola (uz mnoge ispovjedi u to vrijeme) na nekoliko piva ili čaši vina, dokle god moji okusni pupoljci uživaju u okusu. Trebalo je proći vremena da shvatim gdje leži umjerenost, ali „zaista, kažem vam“, ona postoji.

Kako se nosiš s postojanjem zla i patnje u svijetu ako vjeruješ u apsolutno dobrog Boga?

Ovo je pitanje općenito kršćansko te se jednako postavlja kako katolicima tako i ostalim kršćanima. Mnogo je filozofskih i teoloških rasprava na ovu temu i biblijskih primjera (Knjigu o Jobu mi je uvijek užitak čitati jer je toliko detaljna) te knjiga posvećenih toj temi, pa neću pružiti dugu raspravu.

Što sam starija sve više shvaćam koliko smo daleko od shvaćanja Božje ljubavi za nas – bez obzira koliko puta slušali ili čitali o njoj. Možemo samo vjerovati da su naši životi ovdje namijenjeni za nešto više nego što možemo zamisliti (usp. Mt 13,24-52; 1 Kor 13,9-13). Svakodnevno svjedočimo mnogim tragičnim pričama koje nas mogu obeshrabriti da se oslanjamo na Boga. Bilo bi suludo ne misliti da se i nama nešto takvo ne može dogoditi. Nažalost, mnogo rjeđe čujemo i čitamo o onome dobrome što izađe iz svega toga lošega. Zvuči nam čak kao oksimoron. Ipak, ako vjerujemo čak i u filozofskog Boga stvoritelja, koji bi onda morao biti apsolutan, samostojan, neovisan, neograničen i savršen, to ne može zvučati kao oksimoron, nego kao razumna mogućnost. Kršćanstvo to nadilazi proglašavajući da je Bog Ljubav. Prava ljubav nužno pretpostavlja i uključuje slobodu izbora, naime svjesno, slobodno i svojevoljno opredjeljenje za drugoga kojemu se daruje, jer bi inače bila posesivnost utemeljena na prisili. Štoviše, ako vjerujemo u neograničenog Boga koji je pun ljubavi, onda On također ima „izlaz“ iz naše nevolje, što ju god uzrokovalo. Ako vjerujemo u Božju neograničenost i priznajemo naša ograničenja, ne možemo racionalno staviti naša shvaćanja iznad Božjih. Potrebna je velika poniznost kako bismo prihvatili da ne razumijemo sve i vjerovali Bogu kada se osjećamo beznadno u našoj situaciji.

Fizičku bolest smatram manjim problemom za prihvatiti jer uglavnom dolazi neočekivano i dio je „fizičkog zla“, često izvan naše kontrole. Pravi je problem „moralno zlo“, ovisno o nama i našoj slobodi.

Konkretnije, kada patimo od neke bolesti, imamo izbor prikazati našu patnju Bogu u molitvama. Ako je bolest teška i ne možemo se od nje oporaviti, možemo iskoristiti naše preostalo vrijeme kako bismo se pomirili s Bogom i radovali skorom jedinstvu s njim. Uvijek se prisjetim svoje pokojne bake (ne one s početka teksta) koja je, dok je bila nepokretna, rekla: „Bože, kada ćeš me uzeti?“ Fizičku bolest smatram manjim problemom za prihvatiti jer uglavnom dolazi neočekivano i dio je „fizičkog zla“, često izvan naše kontrole. Pravi je problem „moralno zlo“, ovisno o nama i našoj slobodi.

Stalno slušamo o slobodi i kako svi imamo pravo na nju – to svakako dolazi s nekim posljedicama. Uglavnom ne živimo neovisno o drugima i sloboda jednoga više ili manje utječe na druge. Tako jedni drugima, upravo zloupotrebom naše slobode koju bismo trebali koristiti kao slobodu za dobro i za ljubav, nanosimo zlo i patnju. Po pitanju problema patnje u svijetu, čujem često pritužbe na Boga i kako On dozvoljava da „loši ljudi“ čine zlo. Prvo se sjetim Psalma 73 i poglavlja iz Ivanova evanđelja: „Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.“ (Iv 16,20) Ako živimo razmišljajući samo o ovom smrtnom životu, živeći ga kao da je nakon naše fizičke smrti ništavilo, jedino što možemo osjećati jest očaj kad vidimo stanje svijeta oko nas. Niti jedan redak u Bibliji ne obećava blagostanje u trenutnom svijetu i, da, ako želimo biti uopće kršćani, ovo je stvarnost koju moramo prihvatiti – ne živjeti za blagostanje u životu u ovom svijetu, nego za život put ljubavi kako nas je Krist naučio, po svaku cijenu. Ipak, nismo ostavljeni sami – dan nam je Božji Duh da nas vodi i jača (usp. Fil 4,13; Rim 8,10-17; Iv 14,26).

Ne smatraš li teškim vjerovanje u Čistilište, zagovaranje Blažene Djevice Marije i svetaca za nas, stvarnu prisutnost Krista u Euharistiji, nužnost sudjelovanja u nedjeljnim misama i na određene blagdane te ispovijedanja grijeha svećeniku?

Tijekom našeg sazrijevanja i rasta u vjeri, ovo su normalna pitanja koja bismo se, među ostalima, trebali pitati. Stavivši po strani teološke argumente, koji su lijepo sažeti u Katekizmu Katoličke Crkve, teško je ovdje dati uvjerljive „laičke“ argumente.

Uzevši sve navedeno kao jedno, podijelit ću ono što radim kad sam u dvojbi. U našem internetskom dobu, relativno je lako upisati u Google određena pitanja i pažljivo pregledati izvore koji raspravljaju o njima. Često to činim. Ponekad su to samo videa sa seminarima, a ponekad cijele knjige za čitati. Nikad se ne smijemo prestati educirati. Ako nam je, primjerice, neki biblijski odlomak nejasan, postoje mnogi izvori koji ga tumače ili raspravljaju o njemu i na nama je da ih kritički analiziramo, vrednujemo te se u konačnici u skladu s našom katoličkom tradicijom i odlučimo. U većini se slučajeva možemo samo informirati iz Katekizma Katoličke Crkve i potom nastaviti dalje istraživati počevši od referenci u njemu. Pozvani smo da „ne vjerujemo svakom duhu, nego provjeravamo duhove jesu li od Boga, jer su mnogi lažni proroci izišli u svijet.“ (1 Iv 4,1) Pa ipak, mnogi protestantski izvori žestoko optužuju katolike da imaju „lošeg duha“ u tumačenju Božje riječi. To je, vjerujem, najizazovniji zadatak za današnje katolike koji žele dati uvjerljivo obrazloženje svoje vjere. Tradicija moljenja za duše preminulih nije izvorno katolička i svoje korijene ima u židovstvu. Vjerujem da su prvi kršćani imali razlog za nastavak te tradicije i da bi ih Isus ili sveti Pavao ukorili da je bilo potrebe.

Nije toliko teško u mislima priznati Bogu naše grijehe koliko doći jednom svećeniku, manje ili više strancu, i precizirati naše grijehe, pokajati se i moliti određenu pokoru.

Nadalje, teško mi je – štoviše, nemoguće – ignorirati veoma jasan ulomak u Ivanovom evanđelju: „Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan…“ (Iv 6,54-56) Isus je zasigurno imao na umu da neće fizički hodati Zemljom kao čovjek, utjelovljena Riječ Božja, do Sudnjega dana i da nam je morao omogućiti način da blagujemo Njegovo tijelo i pijemo Njegovu krv u međuvremenu. Kao što je kruh bio Njegovo tijelo i vino Njegova krv na Posljednjoj večeri, tako je i na svakoj svetoj misi kao spomen-činu Kristova pashalnog ili vazmenog otajstva muke, smrti i uskrsnuća, izvršenog jednom zauvijek za nas i naše spasenje. Ovdje dolazimo do nužnosti sudjelovanja na misi – udioništva u svetoj liturgiji Crkve koja to otajstvo Božjeg djela našega spasenja uprisutnjuje i posadašnjuje. Mnogi se ljudi također opiru svetoj misi tvrdeći da je ona dosadna – i jest ako to milosno vrijeme provode samo zujeći u mislima. Pozivam svakoga da ispita smisao i svrhu mise te da se pridruži na neki način liturgijskom slavlju svete euharistijske žrtve i pastoralnim aktivnostima u župi. U mojem slučaju, zaista sam blagoslovljena što imam priliku doprinijeti obojima.

Jedna od možda najtežih stvari za prihvatiti, čak i mnogim gorljivim katolicima, jest sakrament Pomirenja ili Ispovijedi. Nije toliko teško u mislima priznati Bogu naše grijehe koliko doći jednom svećeniku, manje ili više strancu, i precizirati naše grijehe, pokajati se i moliti određenu pokoru. Osobito ako je pokora složenija i ako nas ispovjednik ispituje ili prekori. I opet, ništa bez poniznosti. Mnogo je biblijskih referenci o nužnosti ispovijedanja u prisutnosti drugih (npr. Jak 5,16; 1 Iv 1,9; Dj 19,18; 1 Tim 6,12). Jednom kad to prihvatimo i nadvladamo početnu nelagodu, samo je stvar uspostave navike odlaska na redovitu ispovijed. Dobru ispovijed prati i unutarnji osjećaj olakšanja i mira koji dolazi od Gospodina. Uz to, mi treniramo savjest ispovijedajući se u prisutnosti druge osobe, pogotovo kad znamo da ona kao svećenik ima božanski autoritet primljen od Isusa za otpuštanje grijeha.

Kako prihvaćaš hijerarhiju u Katoličkoj Crkvi? Ne smatraš li je staromodnom? Postoje i modernije kršćanske denominacije ako netko želi vjerovati u Isusa.

Biti baš katolik najviše je stvar okoline u kojoj se odrasta, moram priznati. Dolazeći iz pretežno katoličke zemlje, naviknuta sam na katoličke molitve i krunicu. Prihvaćam primat pape i čašćenje Blažene Djevice Marije i svetaca. Molim se za duše preminulih koji nisu još u jedinstvu s Bogom. Vjerujem u stvarnu prisutnost Krista u Euharistiji, kao i na Posljednjoj večeri… Poslovne su me prilike nedavno dovele, uz Božju providnost, u pretežito protestantsku zemlju, pa i na ovo pitanje moram dati detaljniji odgovor. Također, u ovoj katolički siromašnoj zemlji, našla sam katoličku župu u kojoj sam doista pronašla svoju aktivnu ulogu. Priznajem da je otvorenija priroda različitih protestantskih denominacija za pohvaliti i da Katolička Crkva u mnogim zapadnim i sjevernim državama može zaostajati u svojoj vidljivosti u svijetu. Unatoč tome, u zadnje vrijeme uočava se porast karizmatskih pokreta unutar Katoličke Crkve koji aktivno otvaraju Crkvu prema svijetu na način koji je bliži današnjim potrebama.

Stavljajući opet moje katoličke korijene po strani, moja znanstvena duša sklona temeljitom istraživanju najvjerojatnije bi me dovela do doktrine s dugom i postojanom tradicijom. Nikako ne bih mogla odvratiti pogled od snažno biblijskog apostolskog nasljedstva svećenstva i generacijā papā koje postoji upravo u Katoličkoj Crkvi. Nadalje, upravo je ta univerzalnost jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve privlačna u odnosu na fragmentiranost drugih denominacija, što također olakšava shvaćanje i prihvaćanje mojem prirodoznanstvenom umu. Osim toga, nikada nisam imala problema prihvatiti nešto što je tradicionalno ili konzervativno kao takvo, čak i u našem vremenu koje se često naziva „modernim“ ili čak „postmodernim“ vremenom. Kao „moderna“ osoba imam slobodu plivati protiv struje koja nasilno želi promijeniti dobre stvari koje baštinimo samo zato što se naizgled čine „staromodnima“. Uostalom, treba imati na umu da je kršćanstvo po svojoj prirodi i konzervativno i tradicionalno jer – kako nam kažu te dvije podrijetlom latinske riječi – čuva i prenosi ono što je primilo od našega Gospodina.

Umjesto zaključka…

Kako bih zaključila svih sedam raspravljenih pitanja, priznajem da postaje sve teže u umovima naših suvremenika biti katolicima. Kao što sam rekla – u umovima. U stvarnosti, živimo u svijetu gdje mnogi od nas imaju veliku slobodu izbora, ali i u svijetu s rastućom individualizacijom i otuđenjem pojedinca. Određene religije, pokreti i sekte nude razne i brojne privlačne načine borbe protiv posljedica naših načina života. Čini se lakše i prihvatljivije, primjerice, prakticirati jogu nego moliti se Isusu. U svojoj biti, svi ti načini pokušavaju samo zalijepiti flaster na naše rane, ali ne mogu ponuditi pravo iscjeljenje i sposobnost nošenja sa životnim izazovima. U mojem slučaju, ne pronalazim problem živjeti svoju katoličku vjeru među ljudima koji nisu vjernici. Ne živim po skupini zapovijedi, nego po tome kako biti ona sol zemlje i ono svjetlo svijeta koje od nas Isus traži (usp. Mt 5,13-16). Znam da to traži hrabrost, možda čak i tvrdoglavost, da bi se izdržalo unatoč svim prilikama, ali isplatit će se. Do sada sam svjedočila mnogim Božjim djelima u svojem životu, do te mjere da sam se morala zaustaviti u divljenju i iznenađenju kako su dobro stvari ispale kad sam se ili molila za njih (ponekad godinama unaprijed) ili kad čak nisam niti sanjala da bi bile moguće.