Životni put

Na praktikum u Dubravu me, nakon đakonskog ređenja, poslao moj provincijal. I ovdje ću biti sve do svećeničkog ređenja, a možda i dulje. O Božjem pozivu sam razmišljao već davno, još kada sam imao 22 godine, no tada sam radio kao pomorac i bio dosta daleko od Crkve. Točnije, išao sam redovito u crkvu, no šest mjeseci sam radio na moru, a četiri mjeseca bio kod kuće. Već sam tada razmišljao o Božjem pozivu, ali bilo mi je čudno da bi Bog zvao baš mene. Nakon dugog razmišljanja, ipak sam odlučio studirati teologiju kao laik na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove na Jordanovcu. Nakon završene teologije, vratio sam se kući, kratko radio kao vjeroučitelj i pomagao kapucinima u njihovom samostanu u Dubrovniku.

Kad je tijelo sv. Leopolda 2016. godine bilo u Zagrebu, sjećam se da sam i ja došao na hodočašće zajedno s kapucinima. Kod tijela sv. Leopolda sam se pomolio i nekoliko mjeseci nakon toga sam ipak odlučio odgovoriti na Božji poziv.

Novicijat i misije

U novicijatu sam bio u talijanskoj Tortoni, a prije novicijata u postulaturi, također u Italiji, u malom mjestu koje se zove Lendinara. Nakon novicijata bio sam u tzv. postnovicijatu u Milanu. Prije doživotnih zavjeta, a zadnju godinu postnovicijata, na poziv našeg misionara u Boliviji fra Ivice Vrbića i uz dozvolu provincijala fra Jure Šimića, otišao sam godinu dana kao misionar u Boliviju. Misionarsko iskustvo tamo sam stjecao s fra Ivicom Vrbićem i još trojicom misionara, peruanskih kapucina.

Iskustva iz Bolivije

To iskustvo stvarno bih preporučio svakom bogoslovu i svakom redovniku, bez obzira što ne osjeća poziv za misionara. Zašto? Zato što sam tamo susreo jedan potpuno drugi svijet. U sjećanju mi je ostalo puno stvari, ali mogu ispričati dva događaja koja su mi ostala u sjećanju.

Moja prva župa u Boliviji ima 22 filijale, pa se svaki dan putuje od filijale do filijale. Do jedne filijale cesta je, zbog velike džungle, bila praktički neprohodna. Kad smo se ipak probili do tamo, crkva je bila jako malena i imala je samo tri zida. Oko nje je bilo mnoštvo malih kućica, uglavnom napravljenih od blata. Morali smo sa sobom nositi sve – i hostije i oltarnik i sve stvari jer u toj crkvici nema ništa. Sjećam se i velikog mnoštva male djece koji su, kad su nas vidjeli, trčali pozdraviti fra Ivicu koji se spremao slaviti misu. A ispred crkvice bile su svinje, koze, krave i svakakve životinje. Naravno, u crkvicu nisu mogli svi stati, ali kako je tamo dosta toplo, djeca su se poredala na velikoj livadi. Došli smo krajem svibnja ili početkom lipnja, a ja sam se osjećao kao da slavimo božićnu liturgiju, jer se Isus rodio baš u takvoj nekakvoj štalici. Sjećam se i da je na nebu bilo mnoštvo zvijezda.

Janje u kući

Drugi događaj bio je nakon krštenja djece u jednoj filijali, u kojoj sam bio s fratrom Peruancem. Nakon toga smo bili pozvani na tortu u kuću. Ali ta kuća je toliko mala, a oni imaju oko sedmero ili osmero djece. Kuća je toliko mala da se u toj kući ustvari samo spava, sve ostalo živi se vani. Kad su me pozvali da uđem, nisam znao ni gdje bih sjeo. Mnoštvo stvari mi je prolazilo kroz glavu. U tom trenutku u kuću je ušlo, jer kuća nema vrata, jedno malo janje. Uzeo sam to janje u ruku i doživio da je, na neki način, moguće živjeti zajedno i u tako maloj kući, ali samo ako imam novu narav, narav Isusa Krista. Vidio sam da je tim ljudima, bez obzira što nisu baš poučeni u vjeri i imaju jako puno problema, to siromaštvo i njihova jednostavnost ipak dalo drukčiju narav nego našu, pa ne smetaju jedni drugima u kući.

Tada sam vidio da se zajedništvo može živjeti samo na način da promijenim svoju narav i postanem poput janjeta. Ono ne predstavlja samo blagost nego i žrtvu, poput janjeta koje se ne brani, koje ne ispušta glasa. To je bila kateheza baš za mene.

Njihov način života s prirodom dosta je oplemenio te ljude. Govorim za filijale po selima, jer u gradovima je situacija sigurno puno drukčija, s puno kriminala. Taj jednostavni život je promijenio srca tih ljudi, tako da je bilo vrlo lako s njima raditi i mislim da sam puno naučio od tih ljudi. Mnogi misionari kažu da, koliko god da su oni poučavali druge ljude, uvjerili su se da su zapravo još više dobivali od njih, a to je zaista zajedničko brojnim misionarima.

Doživotni zavjeti

To se dogodilo početkom rujna 2022. godine u Dubrovniku, u svetištu Gospe od milosrđa koje vode kapucini. Naš provincijal fra Juro Šimić htio je dati na važnosti tom svetištu i on mi je predložio da to bude u Dubrovniku. Radosno sam to prihvatio, a mjesec dana kasnije me u istom svetištu i dubrovački biskup Roko Glasnović zaredio za đakona.

U čemu se sastoji đakonski praktikum i kako pomažete u životu župe?

Pa u župnom uredu radim zajedno sa župnikom, a liturgijski djelujem u crkvi. Primjerice, đakon krsti, a ja sam imao sreću da sam već krstio osmero djece i nalazim se u župi u kojoj se, Bogu hvala, još uvijek rađaju djeca i ovaj. Imao sam i tri sprovoda i jedno vjenčanje. Ispočetka sam to radio sa župnikom ili s gvardijanom, sada već pomalo i sam samostalno radim te stvari u svećeničkoj službi da vidim što sve svećenika čeka i da se, na neki način, pripremim za kasnije samostalno služenje.

Stvoren za druge

Čovjek nije stvoren da bi bio sam, čovjek je stvoren da živi s drugima. Preporučam svakom čitatelju upravo to – da od Krista moli jednoga duha. A Duh nas uvijek vodi ka drugome i ne moramo biti misionari da bismo naviještali evanđelje.

Ako je evanđelje, odnosno Božja riječ, u središtu župne zajednice, tada će se stvarno stvoriti jedno zajedništvo, jer zajedništvo stvara Duh. Vidim već da se dosta dobro živi, ali Evanđelje i zajedništvo uvijek se može živjeti i bolje i iskrenije.

Mnogi se varaju jer misle da treba biti dobar i savršen, e da bi se živjelo zajedništvo s drugima. Ne! Ako je u središtu Onaj koji nam prašta grijehe, Onaj koji nas podiže, tada će to zajedništvo biti zajedništvo slabih i grešnih ljudi, ali koji se oslanjaju na Krista. Krist je više puta rekao, “Nisam došao zbog dobrih, zbog pravednih, nego zbog grešnih”. To znači da možemo imati zajedništvo s drugima, iako imamo neke svoje slabosti. Ako se oslanjam na Krista, a i onaj drugi se oslanja na Krista, tada će Krist biti središte našega zajedništva.

Fra Mišo, dragi Biskupe, uključit ćemo vas u svoje molitve, kao i sve mladomisnike i svećenike!