Jad Issa iz Sirije rođen je sa sindromom Down, no unatoč tome se oženio i dobio sina kojem je pružio ljubav i ptoporu, a to danas svjedoči i njegov sin koji priznaje da je njegov otac zaslužan za to što je postao stomatolog.
Kad se rodio Jadin sin Sader, svi su bili presretni, a s obzirom da se radilo o prvom djetetu Jad kaže kako su ga malo i razmazili. Sader svjedoči kako je bio voljen kao dijete i da je njegov otac mnogo vremena provodio s njim u igranju, prenosi Bright side.
Jad je uložio sav svoj trud kako bi njegov sin ostvario svoje snove. Radio je u mlinu za pšenicu te je počeo štedjeti novac za sinov fakultet. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći kako bi uzdržavao svoju obitelj, a prema Saderovim riječima, očev naporan rad i predanost da mu pruži najbolju moguću budućnost inspirirali su ga da postane liječnik.
“Mislim da bih bio mnogo manje ushićen i strastven oko toga kako živjeti da nisam imao tako posebnog oca”, napisao je Sader u opisu fotografije s ocem. Sader je postao stomatolog, što je jedna od najboljih i najbolje plaćenih karijera u Siriji, a Jadovoj sreći nema kraja. Dok je njegov sin još bio na fakultetu, Jad bi ga prilikom upoznavanja s drugim ljudima ponosno predstavljao kao “svog sina, doktora”, sa sjajem u očima i osmijehom na usnama.
Jad nije bio samo dobar otac; prema sinu, on je također dobar muž. U svom odnosu sa suprugom, “možda se ponekad ne slažu, ali imaju život pun ljubavi, jednostavnosti i poniznosti u svakom pogledu.” Ukratko, kaže Sader, njihov odnos je kao i u svakog drugog para.
Govoreći o mami i tati, Sader je rekao da unatoč tome što su desetljećima zajedno, ljubav između njegove mame i tate i dalje je kao da su se jučer vjenčali. Oni se savršeno razumiju. Vole ići zajedno u šetnje, a ponekad samo sjede i razgovaraju satima.
Down sindrom
Sve ovo bi nas trebalo natjerati da dvaput razmislimo. Kad većina ljudi pomisli na Down sindrom, pomisli na život pun mentalnih i fizičkih poteškoća, na društvenu izolaciju, na potpunu ovisnost o brizi drugih ljudi, na teret … Ukratko, život koji smatraju vrijednim življenja. To je toliko uobičajeno stajalište da se u mnogim zemljama pobačaju djeca prenatalno dijagnosticirana s Down sindromom, piše Aleteia.
Ipak, ovo je gledište duboko i tragično pogrešno na najmanje dva načina:
Prva je pretpostavka da su osobe s Down sindromom osuđene na bijedu. U stvarnosti, ljudi s ovim stanjem mogu imati širok raspon sposobnosti. Jad je očito na vrhu ljestvice funkcionalnosti, a činjenica da je uspio imati sina iznimna je iznimka. Međutim, u stvarnosti nema načina da unaprijed znamo što će osoba s Down sindromom – ili bilo tko drugi, sa ili bez invaliditeta, s novcem, socijalnim privilegijama itd. – moći postići. Pobačaj znači prekidanje svih mogućnosti, okončanje života iz straha i pogrešno shvaćenog milosrđa.
Sader opet najbolje kaže: „Kao dijete koje je odraslo s ocem s Down sindromom, točno znam koliko su čista srca i puna ljubavi, ali i da imaju ambiciju te zaslužuju pristojan život i ne zaslužuju da taj život bude prekinut.” U videu dodaje: “Za mnoge ljude, ideja o ženi trudnoj s bebom sa Downovim sindromom može biti najgori scenarij … Da je moja baka bila uvjerena u ovu ideju, ne bih bio ovdje s vama.”
Moramo izgraditi kulturu u kojoj je svako začeto dijete prihvaćeno i dočekano kao otajstvo čiji budući potencijal samo Bog može predvidjeti.
Drugi način na koji je ovo gledište pogrešno je ideja da život osobe koja nije sposobna funkcionirati jednako dobro kao Jad – nekoga tko je uistinu ovisan o drugima zbog invaliditeta i možda nikada neće imati radost biti muž ili otac – je život koji nije vrijedan življenja. Ovaj stav je duboko neljudski, jer vrijednost svake osobe nije ono što može učiniti, već tko su: ljudsko biće, zaslužuje ljubav i brigu, te priliku da razvije sve svoje mogućnosti, koliko god ograničene može biti.
Saderov uspjeh svjedoči da se očev trud isplatio. Njegova diploma je veliko hvala ocu na svemu što je učinio i čini za njega.