Biblijski tekst:

„Kad se Isus ukazao svojim učenicima, nakon doručka upita Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«.“

Iv 21,15-17 (hrvatski prijevod: Duda-Fućak)

Egzegetski komentar:

Mnogi se bibličari, dogmatičari te pogotovo svećenici u svojim homilijama tumačeći ovaj evanđeoski odlomak (Iv 21,15-17) redovito zaustavljaju na činjenici trostrukog Petrova odgovora, na trostrukoj potvrdi da voli Isusa, u čemu opravdano vide antitetički paralelizam s Petrovom ranijom trostrukom zatajom/izdajom Isusa (Iv 18,12-27), pa stoga i njegovo iskupljenje. Nije potrebno ovdje posebno naglašavati da je to jako dobra egzegeza, bazirana na literarnim stilskim karakteristikama Ivanova evanđelja na leksičko-semantičkoj razini, naime na povezivanju određenih odlomaka evanđelja preko ključnih riječi koje u njima dolaze. U oba je slučaja ambijent radnje uz žeravicu (Iv 18,18 i Iv 21,9), što je literarna inkluzija dvaju odlomaka istim riječima. U kontekstu žeravice Petar najprije tri puta taji i izdaje Isusa, a onda tri puta Isusu govori da ga voli, što je literarna inkluzija dvaju odlomaka značenjski suprotnim riječima.

Ovaj egzegetski komentar, s druge strane, u ovom izuzetno bogatom evanđeoskom tekstu želi istaknuti jednu drugu važnu stvar koja nam redovito izmiče – jer se na misama u homilijama ne spominje – nastojeći time dati svoj doprinos dubljem i boljem razumijevanju navedenog odlomka. Na taj način Kristovi vjernici, čitatelji portala Hrvatske katoličke mreže, mogu dobiti potpuni „mozaik“ ovog evanđeoskog odlomka: jedan dio „kamenčićā“ mogu dobiti slušajući svećenike u homilijama, a drugi dio čitajući ovaj egzegetski komentar, pa na koncu imati jednu cjelovitu i jedinstvenu sliku.

Tema ovoga komentara su stoga razine ljubavi u navedenom trostrukom Isusovu pitanju i Petrovu odgovoru te dinamičan odnos Boga i čovjeka koji iz toga proizlazi.

Prvi put:

Isus pita: ljubiš li me (ἀγαπᾷς με)

Petar odgovara: volim te (φιλῶ σε)

Drugi put:

Isus pita: ljubiš li me (ἀγαπᾷς με)

Petar odgovara: volim te (φιλῶ σε)

Treći put:

Isus pita: voliš li me (φιλεῖς με)

Petar odgovara: volim te (φιλῶ σε)

Naši bibličari Duda i Fućak grčke glagole ἀγαπάω (agapaō) i φιλέω (fileō) dobro prevode kao „ljubiti“ i „voljeti“. Ipak, pitanje je znamo li mi danas suptilnu razliku između njih kao što su to nekoć znali naslovnici evanđelja – čitatelji grčkog izvornika – na temelju klasične grčke filozofije, napose etike u kojoj je ta razlika prilično jasna.

I dok neki danas smatraju da je u ovom tekstu riječ o pukoj stilističkoj varijaciji, tj. da je riječ tek o sinonimima, dinamika dijaloga i odnosa između Isusa i Petra nam u razvoju naracije ovoga odlomka pokazuje da bismo u tim glagolima ipak trebali gledati fino nijansirani jezični izričaj dvije razine ili stupnja ljubavi.

Oba glagola izražavaju, u smislu stava osobe, poseban interes za nekoga ili nešto, promatranje nekoga ili nečega na relativno visokoj razini poštovanja, visoko cijenjenje nekoga ili nečega, imanje i osjećanje duboke naklonosti i privrženosti prema nekome ili nečemu, naročito s fokusom na blisku povezanost među osobama.

Međutim, glagol φιλέω („voljeti“) često izražava odnos prema drugoj osobi temeljen na emocijama, dok nasuprot tome glagol ἀγαπάω („ljubiti“) izražava odnos prema drugoj osobi temeljen na volji. Prema tome bi glagol φιλέω značio voljeti nekoga u smislu emotivnog sviđanja, a glagol ἀγαπάω voljeti nekoga u smislu slobodnog opredjeljenja (ljubiti): glagol φιλέω koristi se s fokusom na smatranje nekoga bliskim prijateljem, pa i u demonstrativnom aspektu prijateljskog prepoznavanja kao pokazivanja prijateljstva, a glagol ἀγαπάω osobito za ljubav koja se temelji na vrednovanju i izboru, koja je stvar volje i djelovanja. Dakle, glagol ἀγαπάω izriče imanje takvog interesa za drugoga da želi uvelike doprinijeti dobrobiti drugoga, i to na način sebedarne ljubavi, one ljubavi koja drugome ništa ne uskraćuje i koja se drugome daruje potpuno, od početka do kraja, čak i do polaganja vlastitog života – a veće ljubavi nitko nema od onoga tko svoj život položi upravo za svoje prijatelje (Iv 15,13). Crkveni oci prvih stoljeća upravo to – agape, što je imenica izvedena od glagola ἀγαπάω – gledaju kao najuzvišeniju, najizvrsniju i najsavršeniju kršćansku krepost.

Možemo stoga reći da je u ovom evanđeoskom odlomku riječ i o dvije razine ili stupnja ljubavi: ljubiti i voljeti.

Čitajući pažljivo ovaj odlomak, zanimljivo je uočiti kako Isus Petra prvi put pita i od njega traži višu razinu (ljubiti), a Petar mu potvrdno odgovara, ali ipak na nižoj razini (voljeti). Jednako je tako i drugi put, pri čemu Isus iz svojeg pitanja tada ipak izostavlja nastavak „više nego ovi“. Iako uvijek spremno daje potvrdne odgovore na Isusova pitanja, Petar ne ljubi, nego voli. Štoviše, Petar ne ljubi, nego samo voli. No, Isus ga ne pita voli li ga, nego ljubi li ga. Isus ga, dakle, traži višu razinu koju Petar ne daje, a očito ju ne može niti dati jer stalno Isusu odgovara nižom razinom (voljeti) i nikako da shvati bit pitanja i prijeđe na onu višu razinu (ljubiti) koja se od njega traži i na koju ga se pitanjima poziva. Isus traži razinu na koju Petar nikako ne može jednako odgovoriti i uzvratiti. Treći se put zato Isus spušta na Petrovu razinu, Isus se njemu prilagođava i dolazi mu ususret, ne pita ga više i ne traži višu i savršenu razinu (ljubiti), nego onu nižu razinu koju je nesavršeni Petar u stanju dati (voljeti). Na to se Petar ražalosti – time što ga treći put Isus nije više pitao ljubi li ga, nego voli li ga – vjerojatno tek tada shvaćajući korak kojeg je Isus prema njemu time učinio.

To je dinamika odnosa između Boga i čovjeka, način na koji Bog nas ljude postupno odgaja.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.