[7. VAZMENA NEDJELJA (A), 2023.]

Isus se često molio Ocu. Redovito to čini na osami, onako kako je to i nama preporučio činiti. Nije nam poznato jesu li mu trebale i izgovorene riječi ili mu je bio dovoljan govor srca. Rijetko je to činio pred drugima. Ali je ipak činio. Jedan od rijetkih primjera Isusove molitve pred drugima je bilo molitva na Lazarovom grobu. Isus je tad objasnio da to ne čini zbog Oca nego zbog nazočna mnoštva, da vjeruju da ga je Otac poslao. Isus slično moli i u ulomku koji nam nudi današnje evanđelje. Ponovno kaže da to ne čini zbog Oca – on već zna da ga je Otac uslišio – nego zbog onih koji ga slušaju, apostola u dvorani posljednje večere, ali i svih nas koji ćemo na njihovu riječ povjerovati u njega. Želi nam glasnom molitvom objaviti detalje svog posebnog odnosa s Ocem u koji smo i mi uključeni. Čini to i zato da bi nas učinio trajnim dionicima svoje molitve.

Prva zajednica Isusovih učenika je osjetila važnost ovog dioništva u Isusovoj molitvi. Zato se, nakon Isusovog uzašašća na nebo, ponovo vratila u tu istu dvoranu da bi i oni molili u zajedništvu s Isusom, njegovom majkom Marijom i drugim ženama. Njihov primjer i nas poziva da im se pridružimo u molitvi. Današnja liturgijska čitanja nam nude tri razloga zbog kojih bi bilo dobro da i mi to činimo.

Prvi je što u molitvi otkrivamo Boga onakvog kakav od doista jest, kakav nam se objavio u Isusu Kristu kao onaj koji nas neizmjerno ljubi i u Isusu nam želi sve darovati. Vrhunac te Božje ljubavi je Isusova proslava na križu koju je Otac potvrdio uskrisivši ga iz groba. To otajstvo sakramentalno ponavljamo u svakoj euharistiji. Zato je za nas kršćane euharistija, kao spomen čin Isusovog pashalnog otajstva, njegove, muke, smrti i uskrsnuća, molitvama na najizvrsniji način, vrhunac i izvor cjelokupnog kršćanskog života i uzor svakoj drugoj molitvi.

Drugi je što u molitvi, svakoj molitvi, a osobito euharistiji, produbljujemo svoju povezanost s Bogom, s Isusom, s Marijom, apostolima i svecima koje spominjemo u euharistijskoj molitvi. Dok poput Isusa uzdižemo oči k nebu, povezujemo se s onom proslavljenom Crkvom, ali i s onom trpećom Crkvom s kojom i za koju molimo. Ta nas molitva nas povezuje i s Crkvom hodočasnika, počinjući od pape, preko biskupa do svih onih koji su kao i mi još uvijek na putu i imaju s nama poslanje da budu svjedoci Isusa Krista i njegovog uskrsnuća. Naša molitva ne isključuje niti druge. Ona nas ujedinjuje s cijelim čovječanstvom i svom stvorenom stvarnošću. Mi smo izabrani u molitvi uzdizati Bogu svoj glas, i još više svoje srce, za sve.

I, konačno, treći razlog su teški trenuci života, osobni ili zajednica kojima pripadamo. Molitva nam i u tim teškim trenucima pomaže produbiti svoju povezanost s Bogom i staviti se na raspolaganje njegovoj volji. Ona je uvijek razgovor s Bogom koji je naš Otac, koji nas želi slobodne, želi da budemo njegovi sinovi i kćeri. Takva nam molitva pomaže biti zajedničari Kristovih patnja i onda kad nas pogrđuju. Ona nam pomaže da trpimo radije kao kršćani, nego li kao ubojice, ili kradljivci, ili zločinci, ili makar kao nametljivci. I da tim proslavimo Boga kako bi on nas mogao proslaviti.

Molitva u Isusovom životu nije bila nešto usputno. Ona je oblikovala njegov život. Kroz molitvu je on postupno otkrivao svoje poslanje. I ispuno ga do kraja. Proslavio je Oca. I Otac njega. Ni nama ne bi molitva smjela biti nešto usputno. Ona bi trebala oblikovati naš život. Kroz nju bismo postupno, zagledani u Isusa i njegov primjer, i mi trebali otkrivati svoje poslanje. I dovesti ga do kraja. Do proslave Isusa. I Oca. A onda i do svoje vlastite proslave u Bogu za koju smo stvoreni i otkupljeni.