O Nazaretskoj kućici na Trsatu – povijest, arheologija, teologija

Odgovor na članak Luigi Walter Veroija

Iz godine u godinu se u našem katoličkom medijskom prostoru povodom blagdana Gospe Trsatske dijeli hrvatski prijevod članka talijanskog odvjetnika Luigija Waltera Veroija iz 2014. godine. Premda donosi dosta toga i to dosta dobro, što je zaista pohvalno, autor u svojem članku, jer nije povjesničar, mnoge povijesno izrazito problematične stvari ipak izostavlja te u konačnici, jer nije teolog, donosi teološki neutemeljene i neprihvatljive zaključke koji mogu biti prilično opasni za vjernike, pa čak i pogubni za njihovu vjeru. Budući da hrvatski prijevod ovog članka preko našeg uglednog i utjecajnog katoličkog portala ima velik doseg među našim vjernicima te kao takav može učiniti veliku štetu, kao i da do dana današnjeg još nitko na taj članak nije javno odgovorio i na sve to argumentirano upozorio, ovim ću esejom to pokušati učiniti ja. Zbog brojnih i raznih metodoloških ograničenja, ovaj odgovor u obliku eseja neće biti sustavan, temeljit, iscrpan i sveobuhvatan prikaz navedene teme. Naprotiv, on pretpostavlja dotični članak i ono što je u njemu izneseno te se na određene problematične točke osvrće i kritički ih analizira, vrednuje i komentira. Kako je ovaj esej po svojem karakteru odgovor, u svojoj formalnoj strukturi slijedi skolastičku metodu Tome Akvinskoga iz djela Summa Theologiae, na način da se nakon tezi iznesenih u dotičnom članku (koje se ovdje doduše pretpostavljaju te se ne navode taksativno), donose najprije pojedinačni analitički prigovori (Sed contra), a potom i završni sintetički odgovor (Respondeo). Naravno, budući da su sva povijesna i arheološka istraživanja ove teme za vjernike, čitatelje portala Hrvatske katoličke mreže, relevantne tek ukoliko se odražavaju na teološkoj razini te tako imaju određene posljedice za njihovu vjeru, ovaj će esej u svojem drugom dijelu (Respondeo) sve povijesne i arheološke činjenice i podatke iz prvog dijela (Sed contra) voditi ka jasnoj teološkoj poruci, dakle onome što je važno i bitno za vjeru nas vjernika danas.

Ali protiv iznesenoga u članku (Sed contra):

– Za navodne događaje od 10. svibnja 1291. i sve što je s njima povezano prvi nama dostupni izvori su tek s kraja 15. stoljeća i to ne od strane hrvatskih nego od strane talijanskih autora (navedenih poimence u članku). Prvi hrvatski autor koji o tome piše jest Bartol Kašić u prvoj polovici 17. stoljeća. To je, dakle, prvi povijesni izvor za ono što se navodno dogodilo krajem 13. stoljeća sa tla na kojem se to navodno dogodilo i tek se u 18. stoljeću kod nas počinju pisati književna djela (djela legendarne religijske književnosti, a ne znanstvene historiografije) o tome svemu. Već sama ta činjenica na povijesnom planu čitav slučaj čini prilično problematičnim. Doduše, taj je samostan na Trsatu izgorio 1629. godine, pri čemu su uništeni svi dokumenti koji su u njemu ranije bili čuvani. Mi stoga ne znamo jesu li možda nekoć postojali raniji povijesni izvori, stariji od Bartola Kašića. Nikakvih dokaza za to nema. Pri tome također valja biti oprezan i ne tvrditi prilikom zaključivanja ono što jednostavno ne slijedi iz te činjenice. Naime, nema dokaza znači upravo to – nema dokaza. Dakle, ne znači da ih je nekada bilo i ne znači da ih nikada nije bilo. Dokaza jednostavno nema i mi o tome ne možemo ništa sa sigurnošću reći.

– Legenda kaže da se Nazaretska kućica na Trsatu čudesno pojavila 10. svibnja 1291., i to u subotu u osmini Uzašašća Gospodinova. Međutim, subota u osmini Uzašašća Gospodinova je te 1291. godine pala na datum 2. lipnja, a ne 10. svibnja. Radi se o očiglednoj i lako provjerljivoj činjeničnoj pogrešci koju sadrži i dalje prenosi ta legenda.

– Legenda također spominje i grobničke kanonike u toj 1291. godini. Međutim, grobnički kanonici osnovani su tek u 15. stoljeću. Riječ je, dakle, o anakronoj projekciji situacije iz 15. stoljeća kada legenda nastaje u 13. stoljeće o kojemu legenda govori.

– Krčki knez Nikola Frankopan, jedan od glavnih aktera te legende po čijem se nalogu mnogo toga u njoj radi, isto tako nije djelovao tada kada se to sve navodno dogodilo, nego također tek u 15. stoljeću. Čini se da je u pitanju Nikola IV. Frankopan (1360. – 1432., od 1393. krčki knez, a od 1426. hrvatski ban), a ne neki drugi i raniji Nikola iz te obitelji, jer je upravo Nikola IV. Krčki prvi pripadnik roda tih krčkih velikaša koji je uzeo i koristio prezime Frankopan/Frankapan kojeg spominje legenda. Reći da se legenda zapravo referira na nekog drugog, ranijeg Nikolu toga roda iz 13. stoljeća, a da samo za njegovo prezime pogrešno (zabunom) koristi Frankopan iz 15. stoljeća koje je u doba nastanka legende bilo naširoko poznato i prihvaćeno, i dalje ne rješava problem. Naime, i Nikola I. i Nikola II. i Nikola III., koji su se tada još uvijek zvali Krčki, živjeli su tek u 14. stoljeću. Jasno je, dakle, da je i u ovom slučaju, kao i u prethodnom, riječ o anakronizmu.

– Iz 1456. godine postoji sudska tužba jednog franjevca protiv slikara koji nije ispoštovao raniji dogovor na kojeg se obvezao te nije naslikao oltarnu sliku za crkvu na Trsatu. Pitanje je zašto bi franjevci na Trsatu uopće ugovarali takav biznis s njime ako su još od 1367. godine u svojem posjedu imali bizantsku ikonu, koju je navodno naslikao (točnije, napisao, jer ikona se piše) sâm evanđelist Luka, dobivenu po nalogu samoga pape Urbana V. preko franjevca Bonifacija (o čemu govori članak).

– Spominjanje anđelā u legendi ima svoj povijesni temelj u činjenici da su se u srednjovjekovnoj kršćanskoj tradiciji oni ljudi koji su spašavali relikvije svetih mjesta kako bi ih sačuvali od muslimanskih osvajača poistovjećivali upravo s anđelima. To sugerira da se ipak ne bi radilo o anđelima kao duhovnim bićima, nego o ljudima koji su zahvaljujući svojem djelovanju bivali nazivani anđelima. Isto činimo i mi danas kada za neku posebno dobru osobu kažemo da je (kao) anđeo.

– 1291. godine je pala Acre/Akko, posljednja križarska utvrda u Svetoj zemlji. Nakon toga sami križari pišu da su oni sami prenijeli kamenje Marijine kućice iz Nazareta (jednako kao i kamenje s gore Tabor, s Maslinske gore itd.) u Europu kao relikvije (sa) svetih mjesta Svete zemlje kako bi ih spasili i sačuvali od Mamlukā kada je Mamlučki Sultanat iz Egipta pod Abasidskim Kalifatom preuzeo vlast nad Svetom zemljom. To je kamenje na kraju završilo u Italiji u Loretu u blizini Ancone, gdje se nalazi i danas.

– U to je doba upravo francuska dinastija Anžuvinaca nastojala zadobiti prevlast u borbi za hrvatsko-ugarsko prijestolje. U tom su povijesnom kontekstu knezovi Krčki (kasniji Frankopani), hrvatski feudalni gospodari regije u kojoj se nalazi Trsat i koji su imali veliku ulogu u širenju kulta Majke Božje Trsatske, bili u savezništvu s napuljskim vladarima Anžuvincima, u čijem se posjedu na kraju i našla relikvija Nazaretske kućice (o čemu također govori članak). To bi mogla biti povijesna veza Trsata i Loreta, pa i s obzirom na kamenje Nazaretske kućice o kojoj govori legenda.

– 1294. godine se na popisu miraza Margerite Angeli prilikom njezine udaje za Filipa II. Anžuvinca (francuski: D’Anjou; latinski: De Angelis) našla i relikvija, odnosno kamenje Nazaretske kućice. U tu su priču s mirazom upletene dvije obitelji – D’Anjou (De Angelis) i Angeli – čija su francuska (latinska) i talijanska prezimena u prijevodu upravo “anđeli”, točnije “Anđeli” (o čemu također govori članak). Polazeći od te činjenice, itekako ima smisla ako talijanski povijesni izvori svjedoče da su “anđeli”/”Anđeli” prenijeli kamenje iz Nazaretske kućice, pa onda analogno tome i samu Nazaretsku kućicu, odnosno da je ta kućica “po anđelima”/”po Anđelima” prenesena, kako piše i papa Leon X. 1515. godine. To doduše ne objašnjava ponovno slaganje te kućice u Loretu i to prema preciznim nazaretskim dimenzijama, ali ipak objašnjava kako je taj materijal uopće dopremljen u Loreto i tko ga je točno donio.

– Najvjerojatnije je riječ o prijenosu kamenja svetišta izgrađenog oko mjesta te špilje u Nazaretu jer se od špilje kao prirodnog mjesta kasnije – zahvaljujući kršćanskoj tradiciji koja je jednu od nekoliko tamošnjih špilja identificirala s Marijinom kućicom – napravilo sveto mjesto, svetište, kapelica, ograđujući ju. To onda zapravo niti nije kamenje same kućice – ona u to doba uostalom nije više niti postojala jer je već odavno bila razrušena i oko prirodne špilje (koja se može vidjeti i danas u kripti donje crkve Bazilike Navještenja Gospodinova u Nazaretu) je zato i izgrađeno svetište, kapelica – nego radije kamenje kapelice Marijine kućice, kršćanskog svetišta na mjestu te nekadašnje kućice dograđene oko prirodne špilje, a koje se tek po analogiji naziva samom Marijinom kućicom.

– Uz svetišta koja su velike hodočasničke destinacije, htjeli mi to ili ne, uvijek se veže i pitanje novca. Hodočasnicima treba nešto i ponuditi, a one koji dolaze izdaleka treba prikladno smjestiti i dostojno zbrinuti (u čemu nema baš ništa loše, dapače). Takvo služenje hodočasnicima onima koji drže hodočasničko mjesto i o njemu brinu zauzvrat donosi i neku korist, naročito onu financijsku. Iz toga pak izrasta kulturni fenomen tzv. „religijskog turizma“ kojeg je vrlo vjerojatno nemoguće izbjeći iz brojnih i raznih razloga. Ipak, činjenica ostaje: čim je novac u nešto upleten, javlja se opasnost da se istina svjesno ili nesvjesno gurne u stranu ili da se ona pak modificira u skladu sa željama, nadanjima ili očekivanjima onoga tko nešto plaća. Na to nije imuna čak niti znanost, pa niti ona na najvišoj svjetskoj razini. Znanstvenik koji je u službi istine i u potrazi za istinom, koji je čitav svoj život posvetio istini kojom se bavi i koju istražuje, jednostavno treba financijska sredstva za znanstvene projekte i istraživanja kako bi kao znanstvenik mogao vršiti svoje poslanje kojeg treba ispuniti u svijetu. No, čim znanost ima pokrovitelja ili sponzora, naime mecenu ili instituciju koja ju financira, javlja se opasnost mogućnosti manipulativnog naštimavanja rezultatā znanstvenih projekata i istraživanja kako bi se time udovoljilo financijerima te u budućnosti ne bi ostalo bez resursa. U slučaju „religijskog turizma“, treba imati na umu da od hodočasnika netko ipak živi, uzdržava i prehranjuje svoju obitelj, obnavlja crkve i svetišta i slično, a u konačnici služi i Crkvi i društvu. U takvom je kontekstu, ma koliko god tvoje namjere i nakane bile plemenite i uzvišene, usmjerene na dobro tvoje obitelji ili mjesne Crkve, uvijek prisutna opasnost da umjesto istine ponudiš ono što oni koji te plaćaju jednostavno žele čuti, jer upravo o tim hodočasnicima koji ti dolaze i kod tebe ostavljaju svoj novac ovisi hoćeš li ti uspjeti prehraniti svoju obitelj ili ne, obnoviti crkvu i svetište ili ne, dakle hoćeš li ti izvršiti svoju dužnost. Trebamo se stoga zapitati tko bi od prezentiranja legende o čudesnom prijenosu Nazaretske kućice kao povijesne istine imao najviše koristi, kome bi to najviše išlo u prilog, tko bi na tome najviše dobio, napose u smislu financijskog profita? Odgovor je jasan: franjevci na Trsatu koji drže svetište Majke Božje Trsatske i o njemu vode brigu. Međutim, upravo oni u svojoj službenoj brošuri toga svetišta jasno i nedvosmisleno govore o legendi („Prema legendi…“) i o pobožnoj predaji („Ta pobožna predaja na jednostavan način opisuje složenu priču oko prijenosa relikvija svetih mjesta iz Svete zemlje u Europu u Srednjem vijeku…“). Ako, dakle, čak niti oni koji bi imali najveći motiv za „prodavanje magle“ s ciljem privlačenja što većeg broja hodočasnikā jer bi upravo oni od toga svega imali najviše koristi to ne čine, nego zaista pošteno govore o vlastitom svetištu o kojemu brinu, svjesni svoje velike odgovornosti spram istine i ostajući u službi istine, onda nitko drugi nema dovoljnoga razloga da to čini.

Odgovaram (Respondeo):

Nije dobro tako optuživati druge da ne vjeruju u Božju svemoć, što je rješenje problema za kojim poseže i zaključak kojeg predlaže ovaj članak, a koji je teološki neodrživ. Naime, pogrešno je za naravne događaje tražiti nadnaravna objašnjenja i pripisivati ih nadnaravnim intervencijama čudima i onda te fantazije predstavljati kao predmet vjere i to kao nešto uistinu neophodno i odlučujuće za vjeru, u smislu da vjernik u to vjeruje, dok znanstvenik koji kaže drukčije jer ima činjenice i dokaze koji nedvojbeno govore suprotno onda automatski nije vjernik.

Jednako bi se tako onda moglo reći da oni koji, prema ovom članku, vjeruju u Božju svemoć, tj. da je „kućica“ prenesena izravnom i nadnaravnom Božjom intervencijom čudom, odbijaju prihvatiti očiglednu povijesnu činjenicu da postoje ljudi koji svojom ljudskom aktivnošću nešto grade, ruše, uzimaju, prenose itd. Treba imati na umu da kao što su bili oni koji su sveta mjesta, biblijska mjesta, kršćanska mjesta u Svetoj zemlji htjeli razoriti, a to su nažalost i činili gotovo svaki put kad su došli na te prostore i osvojili ih, tako su bili i oni koji su sve to od njih htjeli spasiti i sačuvati, a to su i činili, pa su tako oni – ljudi – vršili Božju volju koja ni u kojem slučaju, ni na koji način i ni u kojem smislu nije umanjena ili dokinuta ako Bog izravnim čudom i svojim anđelima nije to učinio.

Nažalost, autor ovog članka Bogom i Božjom svemoću krpa rupe u svojem neznanju. To je veliki problem za Crkvu i njezinu teologiju protiv kojega je još prije više od 50 godina pisao Joseph Ratzinger, a o tome je i kao papa Benedikt XVI na akademijama često govorio, samo što treba ponekad uzeti te njegove knjige i govore i malo ih i pročitati (pa nije on napisao samo trilogiju Isus iz Nazareta i apostolsko pismo Summorum Pontificum). Koliko se god ovaj članak pozivao na neke stručnjake i znanstvena istraživanja te imao neke uzvišene vjerske zaključke o Božjoj volji, svemoći i čudima koji privlače vjernike i nastoje u njima probuditi i potaknuti neke vjerske osjećaje štovanja, takvi su argumenti – upravo zato što naizgled odaju tek neki izvanjski dojam utemeljenosti i opravdanosti te tako djeluju prilično uvjerljivo, a vjernicima k tome i veoma duhovno i pobožno jer izrijekom spominju Božju volju, Božju svemoć, Božja čuda, Božje anđele – paradoksalno prilično pogubni za vjernike i njihovu vjeru. Naime, ovakvim se deus-ex-machina zaključcima u znanstvenim pitanjima pogrešno i lažno prezentira Boga kao da bi on bio tek neki tzv. Bog zakrpā, reducira se Boga na Boga koji bi samo popunjavao rupe u našem neznanju te koji bi kao gotovo rješenje bio uvijek dostupan i spreman odgovor na naše neznanje, na Boga kojega stoga zazivamo i trebamo tek onda kada nešto ne znamo ili ne razumijemo (kako kažu, God of gaps). U tom je slučaju – kako upozorava Ratzinger i njegov tzv. učenički krug – neizbježna katastrofalna sudbina Boga da se njegova uloga i važnost u ljudskom životu nužno smanjuje kako se smanjuje i naše neznanje kada znanost dokazima daje odgovore na znanstvena pitanja: ako, naime, Boga stavljamo kao odgovor na sva znanstvena pitanja o kojima danas ne znamo dovoljno ili čak ništa, onda je nužna sudbina tog istog Boga da iz ljudskog života bude istisnut jednom kada znanost na ta ista pitanja nađe odgovore. To su temeljni filozofski problemi odnosa vjere i znanosti te njihova granična pitanja, konkretno model ontološkog i epistemološkog konkordizma: ideja da su Bog i svijet na istoj razini postojanja i u istoj domeni spoznaje te tako jedno drugome konkurencija, pa onda znanost svojim širenjem ujedno smanjuje prostor Bogu te u konačnici i nužno istjeruje Boga iz svijeta. Riječ je o jednoj veoma raširenoj modernoj iluziji o Bogu, a za vjernike i veoma opasnoj, iako je uglavnom nisu svjesni jer se o njoj ne govori dovoljno, za što su odgovorni (krivi) prije svega teolozi koji o tome šute.

Povijesne znanosti kao znanosti o ljudskoj prošlosti daju znanstvene odgovore na ovakva povijesna pitanja, a onda se te znanstvenike zahvaljujući ovakvim člancima među vjernicima zainteresiranima za takva pitanja odmah proglašava nevjernicima, onima koji navodno ne vjeruju u Božju svemoć, u Božja čuda, u Božje anđele i to sve a priori niječu. Za takve su neutemeljene i neopravdane optužbe odgovorni (krivi) oni neuki ljudi koji prijenos kamenja svetišta sa svetog mjesta Svete zemlje u svojem teškom neznanju odmah pripisuju Božjoj svemoći i nadnaravnoj intervenciji čudom i u tome vide „dokaz“ svoje vjere (Bog je za takve Bog jedino kad čini čuda, a u suprotnom nije, pa im onda niti ne treba, što je također jedna od modernih iluzija o Bogu), a odbijaju prihvatiti da je to plod konkretne ljudske djelatnosti, aktivnosti vjernikā, hodočasnikā, vitezova križara koji su upravo motivirani svojom iskrenom i dubokom vjerom, duhovnošću i pobožnošću to kamenje tog svetišta tog mjesta htjeli sačuvati i častiti kao relikvije u sigurnosti tada kršćanske Europe u doba kada su svetim mjestima Svete zemlje prijetila razaranja te da to ni u kojem slučaju, ni na koji način i ni u kojem smislu ne pobija i ne umanjuje dobrohotni naum Božji i čudesni prijenos „kućice“ o kojemu govori ovaj članak. Naime, Bog nije Bog samo kada čini čuda – Bog je itekako Bog i kad providonosno djeluje preko drugih ljudi u našim životima i kad tako, upravo posredstvom drugih, ostvaruje svoju volju. Ovakvi autori to nažalost zaboravljaju, ako su ikada to uopće i znali, te vjernicima ovakvim člancima izobličuju sliku o Bogu uvodeći ih u zabludu. S druge strane, ako već govorimo o čudima za one vjernike kojima nužno trebaju neka senzacionalna i spektakularna čuda da bi vjerovali, najveće čudo danas jest obraćenje okorjela grešnika, bezbožnika i bogohulnika, kada nakon desetljeća i desetljeća poganog života napokon povjeruje, obrati se te iz korijena ili iz temelja promijeni svoj život i svoje opredjeljenje. To je najveće čudo koje se događa među nama. Prijenos kamenja s jednog mjesta na drugo u kasnom srednjem vijeku ne samo da nije veliko čudo nego nije baš nikakvo čudo te ga takvim ne treba onda niti predstavljati.

Koliko god ovakvi autori govorili duhovno i pobožno o Božjoj svemoći i Božjim intervencijama čudima kao odgovoru na nešto o čemu sami nemaju nikakvoga pojma, takvim govorom nažalost čine više štete nego koristi, prije svega jer izobličuju sliku Boga vjernicima uvjeravajući ih da je upravo to Božja svemoć i da vjernik u tu njihovu interpretaciju nekog povijesnog događaja i kasnijih literarnih tekstova koje ne razumiju te ih ne znaju objasniti moraju vjerovati da bi bili vjernici, dok oni koji donose činjenice poput povjesničarā i arheologā koji se tim pitanjima znanstveno bave to onda navodno ne mogu nikako biti. Problem za vjernike, dakle, nije na povijesnoj razini, u području znanstvenih rasprava što se i kako, gdje i kada, a onda i zašto doista dogodilo u povijesti, nego na onoj teološkoj razini, u doktrinarnom i dogmatskom području vjere u Boga, slike o Bogu koju vjernici samima sebi stvaraju i oblikuju pod utjecajem ovakvih članaka, a o kojoj ovisi njihova vjera. Na kraju nije toliko problem što se ovim člankom znanstvenike optužuje da nisu vjernici koliko to što se one kojima se ovim člankom podilazi i povlađuje govoreći im da su pravi vjernici i na čije se vjerske osjećaje cilja nažalost uvodi u tešku zabludu te iskrivljuje slika o Bogu i to se javno nameće kao paradigma vjere svim vjernicima. Na kocki, dakle, nije neka povijesna istina o prijenosu kamenja Nazaretske kućice u Europu, nego slika o Bogu koju vjernici – vjerni čitatelji naših katoličkih portala – stječu i oblikuju na temelju ovog članka, a onda i njihova vjera koja o toj i takvoj slici Boga ovisi.

O autoru:
* Marko Taborsky magistar je teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Hkm.hr