Volja i ustrajan rad, dakle, a ne samo pozitivne misli čovjeka čine sretnim. Drugo što vrijedi napomenuti jest kako sreća nije zijevanje da bi tako jednostavno nekim trikom, prečacem besplatno prešla s drugoga na nas. Ne, ona nije hir već trajna odluka i rezultat jasnoće životnog poslanja. To mudri ljudi oduvijek znaju pa stoga i savjetuju da se držimo drevne mudrosti koja kaže: radi tako kao da ćeš zauvijek živjeti a živi tako kao da ćeš sutra umrijeti.
Postoje ljudi koji misle da se širenje zdravog ozračja, tj. pozitivne energije, kako se to moderno kaže, može naučiti komunikacijskim vještinama. Oni smatraju kako postoje misli, fraze koje se nauče i poput mantre ponavljaju te one stvaraju pozitivnu energiju same po sebi. Carl Gustav Jung, poznati psiholog i psihijatar, nikako se ne slaže s navedenim. On smatra da se energija, bilo pozitivna ili negativna svejedno, već nalazi u čovjeku i izriče se riječima, gestama. Pritom je važno istaknuti kako ne može iz čovjeka izići ono čega u njemu nema, piše profesor pastoralne teologije na KBF-u u Splitu, fra Ivica Jurić, a prenosi portal Bogoslovi Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.
Drugim riječima, da bi čovjek širio mir, radost, optimizam prethodno on mora taj mir posjedovati u svom srcu; mora biti radostan da bi širio radost i optimizam oko sebe. Iz dubine srca usta progovaraju i iznose ono što se u srcu nalazi. U suprotnom, i riječi najveće utjehe zvučati će kao napad iz usta nezadovoljnog čovjeka. Kristovim riječima: „Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga. Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.” (Lk 6,42-45).
U kraćem vremenskom periodu možda je i moguće zavaravati sebe i druge, glumiti radost i zadovoljstvo ali u dužem nikako. Čak i u kraćem periodu pažljivijem sugovorniku neće promaknuti kad neka osoba govori iz uvjerenja a kad su to samo riječi, prazne fraze. U ovom drugom slučaju velike riječi radosti ili duboke misli utjehe i suosjećanja zvučati će samo prazninom ako iza njih ne stoji osoba u svojoj cjelini; ako ne osjeća i ne misli ono što govori.
S druge strane, riječi premda su manje važne od djela, ipak nisu nevažne. Njima možemo druge ljude ohrabriti ili im podrezati krila. Stoga je jako važno paziti na to da svojim riječima ne ograničavamo druge, osobito djecu, već da ih podržavamo u dobru i konstruktivno kritiziramo.
Kako izgrađivati zdravo ozračje? Kako rasti svakodnevno i poticati druge na isto? Per aspera ad astra, govorili su stari Latini, a to će reći – preko trnja do zvijezda. Ključ koji otvara vrata uspjeha ne nalazi se u učenju i ponavljanju pozitivnih misli, niti u grozničavom traženju i što dužem boravljenju u ‘pozitivnom okruženju’, društvu uspješnih, sretnih ljudi. Još je manje rješenje u nekom glupastom istraživanju sudbine, koja tobože skriva/obećava sreću i uspjeh preko nekog čarobnog štapića, koji može biti npr. u listiću u kladionici ili u konačnom pogodku u kockarnici, koji, uostalom, nikad i ne dođe.
Sreća nije cilj već posljedica. Posljedica rada a ne samo pozitivnog mišljenja. Naime, čovjek prvo želi biti dobar, uspješan, koristan… i sreća je rezultat nastojanja oko toga, čak i neovisno o konačnom rezultatu.
Volja i ustrajan rad, dakle, a ne samo pozitivne misli čovjeka čine sretnim. Drugo što vrijedi napomenuti jest kako sreća nije zijevanje da bi tako jednostavno nekim trikom, prečacem besplatno prešla s drugoga na nas. Ne, ona nije hir već trajna odluka i rezultat jasnoće životnog poslanja. To mudri ljudi oduvijek znaju pa stoga i savjetuju da se držimo drevne mudrosti koja kaže: radi tako kao da ćeš zauvijek živjeti a živi tako kao da ćeš sutra umrijeti.
Život može biti težak i lagan.
Život može biti težak i lagan. I redovito je oboje, u različitim periodima. Ono što mi se ipak čini najgorim izborom jest to kad se osoba cinički i ravnodušno odnosi prema svemu i svima; kad bdije nad vlastitom ‘močvarom’ sjedeći u pepelu vlastitih planova i poštovanja prema drugima, uvjeravajući se da je sve odavno odlučeno o tome kako drugima pripada život, uspjeh, zadovoljstvo… a njima sve suprotno. Jedino je gore od tog izbora, ne nikakve sudbine, kad još osoba glumi da uživa u toj rezignaciji ili pak falšom poniznošću istu opravdava (ona kao ne može drugačije, jače je od nje…) pa vlastitu lijenost još i duhovnošću zaodjeva. Ključ uspjeha, dakle, nije u mantrama i zvijezdama već u ustrajnosti i disciplini. One ne otkrivaju odnose među zvijezdama nego osobu čine zvijezdom.