U državnom kalendaru piše „Praznik rada“, a u katoličkom je blagdan sv. Josipa radnika. Onaj prvi ostao nam je od Prvoga maja, kad se moralo pjevati „Da nam živi, živi rad“. Da se moralo, vidi se po tome što to danas nitko ne pjeva, jer ne mora. Riječ „praznik“ pak govori o praznini. Onaj drugi naziv za današnji dan, blagdan, govori o blagom danu, danu punom blagosti, u kojem odjekuje pjesma „Zanatlijo tihi, ko oca te svog poštivao Bog, o Josipe svet!“ Te riječi, odjevene u ljepotu Canjugine melodije, čine ovaj dan uistinu radosnim.

Uzor sv. Josipa pretvorio je praznik rada u blagdan. U središtu promatranja je rad. Onaj rad koji je Stvoritelj zadao čovjeku. Nije mu ga zadao kao puki zadatak, već mu ga je darovao. Riječ je o posebnom daru koji čovjeka, kad ga ostvaruje, usrećuje. Usrećuje ga duhovno i materijalno. Duhovno, jer je čovjek u sebi ispunjen zadovoljstvom što stvara, što čini nešto lijepo i čovjeka dostojno i čini ga Bogu zahvalnom osobom. Materijalno, jer od plodova toga rada može živjeti on i njegova obitelj. Sv. Josip bio je drvodjelja. U radu mu je pomagao i Isus. Bili su sretna Božja obitelj. Živjeli su od rada svojih ruku.

To bi bilo dobro da nema zla. Zlo je ukazalo čovjeku da može zloupotrebljavati rad drugoga čovjeka. Tj. ne mora raditi, već živjeti od tuđega rada. Kad gledamo do dna stvari, ponižena su obojica. Onaj koji radi biva ubijan, a onaj koji iskorištava i zlouporabljuje, postaje nemoralan, od Boga odvojen, izgubljen. Tako je rad umjesto izvora blagoslova postao prokletstvom za čovjeka. Zloporaba čovjekova truda i znoja postala je polaznom točkom pobuna, ratova, u kojima je razoreno sve ono što je čovjek mukom stvarao. Moćnici, ne bojeći se Boga, ljude, radnike, pretvaraju u automate, često gole i bose i gladne. Među takve je sišao Bog, „da gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne“.

O tome bi trebalo promisliti na ovaj blagdan. Uzmimo samo to pomicanje vremena. Više se zaradi ako dan započinje u pet sati, a ne u šest. Koristoljubivi svijet tako odlučuje. A siromah, čovjek kojemu taj sat jako manjka jer se nije odmorio, jer nije čovjek automat, on je živo biće kojemu nije svejedno ustaje li u četiri sata ili u pet. Taj problem rješavaju vrlo jednostavno, tj. neka navečer ide ranije spavati. Samo što to ne ide baš tako jednostavno. Tko u toj Europi računa o silnim ozljedama ljudi koje se događaju baš zbog toga što je čovjek izbačen iz redovitog ritma života: siromah čovjek, radnik, ako ne želi biti izbačen i izgubiti i ono malo što ima, mora biti tiho.

Primjerom svetoga Josipa Crkva ne želi čovjeku skrenuti pogled od njegove muke, kako nas za to optužuju, već ga želi staviti pod zaštitu sv. Josipa, da ohrabren njegovim primjerom sluša Boga, odupire se zlu i brani dostojanstvo ljudskoga rada, prinosi njegove plodove na Gospodnji oltar, koje Bog ne zadržava za sebe, već mu ih vraća pretvorene u svoje Tijelo i Krv kao hranu na putu života.

Radnicima naše domovine želim da radom svojih ruku i svoje pameti, slušajući Boga, zahvaljujući mu na talentima, ovu našu domovinu pretvore u ljepotu Božju, odupirući se svemu i svakome tko plodove njihova rada želi zlouporabiti.

Promotrimo danas život i djelo sv. Josipa, koji današnji dan čini blagdanom. Molimo ga da nam pomogne kako bismo jedni drugima pomagali na putu ostvarivanja talenata kojima nas je Bog obdario, na opće dobro i na radost i mir svakoga čovjeka.

(Iz knjige propovijedi o. Vjenceslava Miheteca „Duša remetskog romara”)