Budući da smo shvatili da sama molitva ipak nije dovoljna, jer i u molitvi možemo ostati na površini, Gospa nam upućuje novu i važnu pouku: Želi nas učiti moliti!, piše svećenik Hercegovačke franjevačke provincije fra Marinko Šakota za Glasnik mira, a prenosi Radiopostaja Mir Međugorje.

to je u molitvi potrebno učiti kako bismo bili ljudi mira u današnjem svijetu?

Samo od sebe nameće se pitanje: Zar mi vjernici ne znamo moliti? Pa molimo izjutra i navečer, molimo krunicu, idemo na misu, postimo, čitamo i slušamo Božju riječ… Istina, ali možda mi mislimo da ispravno molimo, ali ipak idemo u pogrješnom smjeru? Možda našoj molitvi nedostaje nešto važno? Možda nam upravo zato molitva nije plodna? Možda upravo zato takva molitva ne može voditi putem mira? Možda je upravo zato na mjestu prigovor nekih koji u takvoj našoj molitvi ne uočavaju pravi smisao? Kako možemo biti ljudi mira, koji bi trebali nositi Božji mir drugima, ako nas molitva ne mijenja? Dakle, što čovjek u molitvi treba činiti, odnosno ne činiti kako ne bi previdio njezin smisao? Što je u molitvi potrebno učiti kako bismo bili ljudi mira u današnjem svijetu? Onakvi kakve nas Gospa želi? Gospa nam pokazuje put i po tome je Međugorje posebno. Po tome je Međugorje Gospina škola, nešto čudesno što se upravo u ovom vremenu događa – da nas Nebeska Majka, baš Ona uči kako moliti: „Želim vas naučiti moliti srcem.“ (25. 10. 1989.) „Ja vas želim voditi prema molitvi srca.“ (25. 7. 1997)

Ovdje nam se odmah postavljaju krupna pitanja, ali za početak neka nam bude dovoljno da je upravo učiti prva lekcija u Gospinoj školi molitve. To je za početak najvažnije: Biti spreman učiti, tj. upoznavati, otkrivati nešto novo i nepoznato. Ako učimo, bit ćemo otvoreni novomu i uvijek ćemo nešto novo otkrivati. I tako ćemo rasti u spoznavanju Boga: „Neka vaša radost bude samo u otkrivanju Boga u svakodnevnoj molitvi. Zato, iskoristite ovo vrijeme i molite, molite, molite, a Bog vam je blizu u molitvi i preko molitve.“ (25. 7. 2000.)

Gospa nas želi učiti moliti srcem, ali ne može bez nas.

Gospa nas želi učiti moliti srcem, ali ne može bez nas. Potrebna joj je naša suradnja, tj. naše potpuno predanje, naš pristanak da učimo i da joj dopustimo da nas vodi: „Zato, draga djeco, pomozite mi da vam molitva bude iz srca i da se svi potpuno meni predate. Tako ću vas moći učiti i voditi na ovom putu koji sam s vama započela.“ (28. 8. 1986.)

SRCEM

Molite – to je najčešća Gospina poruka u Međugorju. No zašto uz molite dodaje još jednu riječ – srcem? Nije li dovoljno da kaže: molite? Očigledno da nije dovoljno, jer Gospa zna da u molitvi možemo ostati na površini doživljaja. „Danas vas pozivam na molitvu srcem, a ne iz običaja. Neki dolaze, a ne žele se pokrenuti u molitvi. Zato vas želim upozoriti kao Majka: molite da molitva prevlada u vašim srcima u svakom trenutku.“ (2. 5. 1985.)

Molitva iz običaja molitva je koja nije ušla u srce, nego je ostala na površini kao izvanjski čin koji se promatra pod vidom obveze i dužnosti koje treba obaviti.

Dakle, Gospa razlikuje molitvu iz običaja i molitvu srcem. Molitva iz običaja molitva je koja nije ušla u srce, nego je ostala na površini kao izvanjski čin koji se promatra pod vidom obveze i dužnosti koje treba obaviti. U takvu pristupu molitvi razlozi za propuštanje molitve lako prevagnu nad razlozima za molitvu. U takvoj molitvi nema dubine ni osobnog proživljavanja. Za vrijeme takve molitve više smo odsutni nego prisutni. Takva molitva protječe u mlakosti, ravnodušnosti i osrednjosti. U nju nismo potpuno, srcem uronjeni, nego tek djelomice. Nakon takve molitve ostajemo ili se doma vraćamo isti, nepromijenjeni.

U molitvi srcem molitva nije moranje, već postaje potreba duše…

Molitva je srcem ako u određenom trenutku prevlada nad nečim drugim što se nudi (gledanje televizije i sl.), što je znak da je srce raspoloženo, otvoreno za molitvu i da je čovjek spreman Bogu prepustiti vrijeme i prvenstvo. U molitvi srcem molitva nije moranje, već postaje potreba duše: „Otvorite se molitvi da vam molitva bude potreba.“ (25. 2. 2002.) „Neka vam molitva postane potreba da svaki dan rastete više u svetosti.“ (25. 3. 2012.) Još u nečemu važnome razlikuju se molitva i molitva srcem: „Draga djeco, Bog vas ne želi mlake i neodlučne, nego da se posve njemu predate.«“ (20. 11. 1986.)

U molitvi srcem mi se Bogu posve predajemo. U njoj smo rado, srcem prisutni i pozorni. Ne molimo da nešto izmolimo, nego srcem proživljavamo sve ono što činimo. U njoj nismo polovično uronjeni, mlaki i neodlučni, nego srcem – potpuno. „Iz dna svog srca vas pozivam: budite moji svim srcem…“ (25. 2. 2004.) Moliti srcem znači usmjeriti srce prema nebu i vječnosti: „…pozivam vas da ne gubite nadu i da vaš pogled i srce budu uvijek usmjereni prema nebu i vječnosti. Tako ćete biti otvoreni Bogu i njegovim planovima.“ (25. 12. 2016.)

Ne molimo da nešto izmolimo, nego srcem proživljavamo sve ono što činimo.

Mi nekad molimo, ali samo zbog neke teškoće koja nas je snašla, križa ili bolesti. I zbilja, takve nas okolnosti pokrenu na molitvu, jer inače ne bismo molili. No Gospa ne želi da molimo samo u nedaćama, nego da razlog i pobuda za našu molitvu bude ljubav prema Bogu: „Budite svjesni, ljubljeni moji, da sam ja vaša Majka i da sam došla na zemlju da vas učim iz ljubavi slušati, iz ljubavi moliti…“ (29. 11. 1984.) Neki odustaju od molitve jer nisu dobili ono što su od Boga tražili, jer ih Bog nije uslišao. No Gospa nas uči: „… pa mislite da je Bog daleko od vas i da vas ne sluša i ne čuje vaše molitve. Ne, draga djeco, to nije istina!“ (25. 1. 1988.)

Ponekad postoje razlozi zbog kojih ne možemo moliti srcem. Jedan od takvih težak je rad. No i tada je važno ne izostaviti molitvu. „Pozivam vas iznova na molitvu srcem. Nek’ vam, draga djeco, molitva bude svakodnevna hrana na poseban način kad vas rad na njivama toliko iscrpljuje da ne možete moliti srcem.“ (30. 5. 1985.)

Zato je važno i tada moliti. Pa makar to bilo kratko i nedovoljno duboko.

Dakle, i takva molitva, kad smo umorni od posla, ima svoju vrijednost, a razlog je sljedeći: jer je molitva hrana. Kao što smo nekada umorni, ali ipak jedemo, ili kada nismo svjesni hrane koju unosimo u svoj organizam, ali koja i tada ima svoj učinak, tako isto molitva djeluje kao hrana na našu dušu. Zato je važno i tada moliti. Pa makar to bilo kratko i nedovoljno duboko. Božić, Uskrs, Duhove ili Gospine svetkovine i blagdane (primjerice Blagovijest) možemo slaviti samo izvanjski, bez doživljaja u srcu, no Gospa želi njihovo drukčije slavljenje: „Želim da moj blagdan svi doživite u svojoj nutrini.“ (24. 3. 1985.) Dakle, Gospa želi da učimo moliti srcem u različitim životnim prilikama, bilo da su teške ili lake, i da to činimo u svakom molitvenom obliku (bilo da molimo krunicu, slavimo misu ili se klanjamo se).

Na koncu, moliti srcem znači zapravo živjeti srcem. Sve što činimo, da sve bude – srcem. Iz dosadašnjeg razmišljanja o molitvi srcem mogli smo spoznati što je Gospi važno: da u molitvi ne ostanemo na površini, jer nas takva molitva neće mijenjati i nećemo moći ostvariti ono na što nas poziva – da budemo ljudi koji šire mir oko sebe.

Za razliku od površna čovjeka čiji su korijeni ostali na površini, čovjek molitve srcem nalikuje „stablu zasađenu pokraj voda tekućica“ (Ps 1, 3). U takvoga su korijeni prodrli duboko u zemlju zbog čega ga „nikakva oluja ne može uništiti“ (25. 6. 1997.).

Molitva srcem Gospina je velika želja u Njezinoj školi molitve, a jedan od razloga te želje skriven je u tajni koju nam sama otkriva: „Ja dajem velike milosti svima koji mole srcem.“ (6. 2. 1986.)

Jedna od velikih milosti koje nam Gospa daje u molitvi srcem put je u dubinu. Gospa želi da u molitvi rastemo, a taj rast usmjerenje je prema dubini. To je i Božja volja: „Tako vas Bog preko mene može voditi u dubine duhovnog života.“ (25. 7. 1988.)

Gospa želi da u molitvi rastemo, a taj rast usmjerenje je prema dubini. To je i Božja volja…

To je i Isusova uputa: „Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.“ (Mt 6, 6) Ući u svoju sobu, zatvoriti vrata i moliti možemo shvatiti kao izvanjsku formu, ali možemo i kao Isusov poziv da uđemo u svoju nutarnju sobu, tj. u svoje srce, da zatvorimo vrata, tj. da se saberemo i postanemo pozorni, svjesni da smo u Božjoj nazočnosti, pred Ocem koji nas gleda.

Moliti srcem znači biti s Bogom u nutarnjem motrenju. Kako mi ljudi odgovaramo na Gospin poziv? Stremimo li dubinama duhovnoga života? Sama nam Gospa daje odgovor: „Godinama vas zovem i potičem na duboki duhovni život i jednostavnost, a vi ste tako hladni.“ (25. 12. 1989.)

Moliti srcem znači biti s Bogom u nutarnjem motrenju.

Ostajemo u plitkoj vodi, umjesto da zaronimo u morske dubine. No Majka se ne predaje. Ona uočava svaki mali korak koji napravimo u dobrome smjeru: „Danas vam želim zahvaliti na vašoj ustrajnosti i pozvati vas da se otvorite dubokoj molitvi.“ (25. 6. 2017.)

Iz ovih Gospinih poruka zaključujemo da postoji dubina duhovnog života, dubina u molitvi i da je Božja volja da u molitvi ne ostanemo na površini, obavljajući izvanjske čine (riječima i pokretima), nego da iskusimo dubinu i da živimo iz nje. Gospina je uloga i zadaća u tome da nam pomogne, da nas pouči kako prodrijeti u dubine duhovnoga života.

Stoga nas poziva: „Molite srcem!“ (11. 8. 1984.) U molitvi srcem nije riječ o nekom novom molitvenom obliku poput krunice, klanjanja i sl. nego o načinu kako moliti krunicu, kako slaviti misu, kako se klanjati Isusu… Uz to, u molitvi srcem važno je što se u meni događa dok molim, mijenja li me molitva (kao carinika u Hramu) ili ostajem isti kao i prije nje (kao farizej u Hramu).

Sama riječ „srcem“ upućuje na to da nismo ostali na površini, nego da smo sišli u nutrinu, u dubinu bića i da je molitva postala »nutarnja«, kako ju naziva sv. Terezija Avilska. Nadalje, srcem znači potpuno, posve, bez zadrške. Tako, Gospa želi da Nju i Njezinu nazočnost među nama prihvatimo svim srcem: „Na poseban način, dječice, sve vas pozivam iz dubine svog srca otvorite se ovoj velikoj milosti koju vam Bog daje preko moje prisutnosti ovdje.“ (25. 6. 2007.)

Kada molimo srcem, tada molitva izvire iz srca kao što svježa voda izvire na izvoru.

Molitva može biti neosobna. Ne izlazi iz srca i nije usmjerena k Božjem srcu. U njoj nema žara ni života. Mlaka je i suha. Prelijepa slika za molitvu srcem izvorska je voda: „Dječice, nek’ vam molitva izvire iz srca kao svježa voda na izvoru.“ (25. 8. 1999.)

Kada molimo srcem, tada molitva izvire iz srca kao što svježa voda izvire na izvoru. U tome nas hrabri Origen: „Trudi se da piješ na izvoru Duha koji je već u tebi. Duboko u tebi je izvor žive vode; izviru nepresušne rijeke duhovnoga osjećanja, osim ako su zasute zemljom i kamenjem. Ali požuri raščistiti razvaline, tj. odagnati lijenost i nečistoću srca.“

Uz to što označava nutrinu, srce je naziv za središnje mjesto čovjekova bića, gdje se susreću sve njegove duševne i duhovne snage te sposobnosti. Srce je izvor spoznaje i mudrosti, razuma i osjećaja, htijenja i djelovanja, planiranja i odlučivanja. No, najvažnije od svega, srce je mjesto susreta čovjeka s Bogom. Moliti srcem stoga znači zalagati se za svoje središte, za najvažniji odnos, onaj s Bogom.

Neki iskusni duhovnici to srce koje susreće Boga naziva ju mistično srce. Polaze od pretpostavke da je naš odnos s Bogom uglavnom posredan, preko slika i pojmova, koji nisu dostatni. Boga možemo upoznati samo mističnim srcem kojem je obdaren svaki čovjek, ali koje u većine ljudi nije budno, nego spava, i nije razvijeno. Treba ga dakle razviti i odstraniti sve što smeta, sav talog koji ga pokriva. A talog se nakuplja od velike količine misli, riječi i slika koje često ometaju komunikaciju s Bogom.

Molitva srcem pretpostavlja cijelo čovjekovo biće: razum, volju, osjećaje, tijelo i dušu.

Ako srce umije šutjeti i slušati, njegov će odnos s Bogom rasti i postati dublji. Molitva srcem pretpostavlja cijelo čovjekovo biće: razum, volju, osjećaje, tijelo i dušu. Smisao učenja molitve srcem sadržan je u učenju ljubljenja srcem. Isusovim riječima rečeno: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.“ (Mt 22, 37)