Njezin je život vrlo zanimljiv, i kao život svakog sveca, vrlo poticajan za ljude svih vremena. Rođena najvjerojatnije 1447. na poluotoku Peleponezu u Grčkoj. Njeni su bili trgovci, pa su neko vrijeme živjeli u Kopru. I Nikoloza je kao 18-godišnja djevojka dobila Božji poziv da bude monahinja. Bogu se odzvala i otišla u benediktinski samostan San Giovanni Laterano u Veneciju. Tu je 1465. dobila redovničko odijelo.

Među redovnicama je bila poznata po tome što je bila vrlo savjesna što se tiče održavanja kućnog reda i pravila utemeljitelja svetog Benedikta te je ubrzo bila prepoznata kao karizmatkinja. Njene molitve i znak križa ozdravljale su bolesnike, kao što je u naše vrijeme poznat Padre Pio te je za nju saznala čitava Venecija.

Kad je izabrana opaticom, zbog njene glasovitosti, mnogi plemići dovode k njoj na odgoj svoje kćeri da se mogu bogatije udati. Djevojke se kod nje osjećaju tako dobro i ne izlaze više iz samostana. U Kronici samostana piše kako su se uz Nikolozu stalno zbivale čudesne stvari. Bilo je dana kad zbog kuge u samostanu nije bilo korice kruha.

Vjerujući u Providnost, Nikoloza je, prema kućnom redu, pozivala sestre na molitvu prije jela. Sestre su negodovale jer su se pitale: Čemu moliti za praznim stolom. A Nikoloza bi rekla: “Izvršimo naše pravilo, za ostalo će se Bog pobrinuti.” Dok su molile, netko je kucao na vrtuljku samostanskog prozora. Kad je najbliža sestra pohitila i okrenula vrtuljak, svega je bilo dovoljno za ručak. Na pitanje tko je, nitko se nije javljao. Sestre su bile uvjerene da je to zaslugom Nikoloze.

Kada je Nikoloza izabrana opaticom molila se za svetost svojih sestara i drugih ljudi. Dok je molila, njeno se tijelo izdiglo nad zemljom, a oko nje je sjajilo čudesno svjetlo. Tako je znala ostajati satima pa su sestre dolazile gledati čudesan prozor. Kao mistkinja promatrala je prošlost, sadašnjost i budućnost. Bilo joj je dano vidjeti datum smrti 23. travnja 1512. što je objavila sestrama, ali one nisu povjerovale. No, umrla je kako je najavila.

Sestre su zapisale u Kroniku samostana da je Nikoloza kako se bližio dan smrti bivala sve veselija, mladolikija i ljepša. Bila je pokopana u samostanskoj grobnici. Kad je samostan zbog kuge postao pust, sestre su 14 godina nakon polaganja u grob, prelaze u drugi samostan, ali hoće uzeti posmrtne ostatke njihove svete poglavarice. Kad su otvorile grobnicu, sve druge sestre zbog velike vlage nestale, a njeno je tijelo zatečeno kao da spava.

Kad se to pročulo, čitava Venecija trčala je vidjeti čudo. Zbog tjesnoće prostora, tu nije bilo moguće primiti mnoštvo, pa je tijelo izloženo u katedrali svetog Petra u Kaštelu u Veneciji. Ljudi su prolazili tri dana i noći, četvrti je dan iz njenog tijela dolazio miomiris kakvog nema. Tijelo je tada vraćeno u samostan, ali u kameni sarkofag, te se otad zbivaju čudesni događaji.

Opatica Nikoloza Bursa / Foto: Marijan Jelenić

Benediktinski vizitatori samostana, uvjeravaju sestre da u sarkofagu nema ništa, jer organske stvari u sarkofagu nestanu. Jedan koji je bio uporan, dozvao je radnike da dignu kameni poklopac sarkofaga i da sestre vide kako nema ništa i da tu ne treba moliti časoslov. Ali je tijelo nađeno neoštećeno.

Tijelo je iz Venecije u Vodnjan 1818. dovezao akademski slikar Gaetano Gresler bježeći pred francuskim vojnicima koji su u Veneciji u žaru revolucije već uništili 120 od ukupno 200 crkava. U Vodnjanu se tijelo čuvalo 194 godine u drvenoj škrinji koja je poslužila u bjegstvu. Kad je u Vodnjan 1998. došao dr. Nazzareno Gabrielli, direktor Vatikanskih kemijskih laboratorija, usklinuo je: “To je čudo!”

Nakon mnogih promišljanja, tijelo Nikoloze 2012. smješteno je u mikroklimatsku komoru izrađenu u Tvornici laboratorijske opreme Antona Kambiča u Sloveniji, uz mnoga prethodna istraživanja. Tijelo je snimano i na CT.u, i na veliko iznenađenje, u tijelu su nađeni sačuvani svi nutarnji organi, pa su i naši znanstvenici zaključili: “To je čudo!” Uz tijelo se zbivaju mnoga uslišanja te se zbivaju čudesne stvari.

Tijelo je dostupno hodočasnicima i drugim posjetnicima, a dosad je bilo oko 320.000 posjetitelja, a od tog broja je 220.000 školaraca. Broj posjetitelja stalno raste uz brojna svjedočanstva o uslišanjima.

Autor teksta: Marijan Jelenić