Podsjetimo, Leopold je rođen 1866. u Herceg Novom, kao pretposljednje od dvanaestero djece u obitelji Mandić. Premda je već u djetinjstvu fizički zaostajao za vršnjacima, mali je Bogdan vrlo rano počeo iskazivati izrazite duhovne osobnosti te je već sa šesnaest godina, uz pomoć domaćih kapucina, stupio u njihovo sjemenište u Udinama.

Nakon ređenja je bio na službi u nizu samostana Venecijanske provincije, potom tri godine u Zadru, nakratko u Kopru, a zatim biva premješten u Padovu. Neutaživa čežnja da se vrati svome narodu i posveti zbližavanju Zapadne i Istočne Crkve tek nakratko će ga 1923. godine dovesti u Rijeku. Nažalost, tu ostaje samo 28 dana i kada je, na zahtjev padovanskog biskupa, vraćen u Padovu.

Iz starih zapisa saznajemo da je i sam sv. Leopold bolovao od tumora na jednjaku.

Tamo je sljedećih dvadeset, a sveukupno četrdeset, godina i po 12 sati dnevno primao tisuće pokornika i, zahvaljujući nadnaravnoj duhovnoj snazi, postao zagovornikom nebrojenih milosti mnogim bolesnicima koji su mu se pobožno povjeravali. Međutim, nakon proslave zlatnog svećeničkog jubileja 1940. godine, zdravlje o. Leopolda Bogdana Mandića počelo se naglo pogoršavati, sve je teže gutao hranu, a bolovi su postajali sve jači.

Tumor je neumoljivo napredovao te je naredne dvije godine o. Leopold proživio pretežno u krevetu. Nesnosne bolove i tjelesnu slabost nadvladavao je snagom vjere te je povremeno ustajao i molio u bolesničkoj kapelici, i čak slavio misu. Međutim, nakon jedne takve molitve, 30. srpnja 1942., iznenada ga je obuzela slabost te je, nakon bolesničkog pomazanja, preminuo. Ubrzo nakon njegove smrti na njegovom su se grobu počela događati čudesna ozdravljenja, što traje sve do danas.