[5. NEDJELJA KROZ GODINU (A) – DAN ŽIVOTA 2023.]

Isus nas je nazvao „sol zemlje“. S ovim lijepim imenom smo dobili i poslanje da u svijet unosimo okus i da ga čuvamo. Nije lako u svijetu promjena ostati vjeran ovom poslanju. Možemo, upozorava nas Isus, postati i sol koja je obljutavila. Sol obljutavi zbog miješanja s drugim sastojcima. Tako je i s evanđeljem. Kad ga se izmiješa s drugim sastojcima, kad ga se razvodni, ono je u opasnosti da obljutavi. Zanemarimo li kršćanske vrijednosti, pretpostavljajući im neke druge, i mi kršćani ćemo obljutaviti. I zato nam je uvijek potrebno obraćenje. I Crkva također može obljutaviti. Zato joj je uvijek ponovo potrebna obnova. A obnova je, kao i obraćenje, vraćanje na izvore, vraćanje Isusu Kristu i njegovom evanđelju.

Osim što nas je nazvao sol zemlje, Isus nas je nazvao svijetlošću svijeta i gradom na gori. U Starom zavjetu je Izrael bio promatran kao svjetlost svijeta. Grad na gori je slika Jeruzalema. Od sada i jednu i drugu ulogu preuzima zajednica Isusovih učenika, Crkva. Crkva tim nije dobila zadaću da promovira sebe i svoje interese, nego Isusa Krista i njegovo evanđelje. U tome se nalazi privlačna snaga Crkve i kršćana, ali i interes svih onih kojima smo poslani biti im svjetlost svijeta, grad na gori, odnosno navješćivati im Isusa Krista i njegovo evanđelje.

Posljednja slika koju nam prenosi današnji evanđeoski ulomak je slika svjetiljke koja se ne pali da bi bila skrivena, nego da bi svjetlila. Isus i njegovo evanđelje ne smiju biti skriveni, nego trebaju biti vidljivi. Da bi i bili, mi kršćani trebamo biti vidljivi. Ali na koji način? Na način ovoga svijeta, u što možemo ubrojiti protestne molitve, hodove…? Ili na način svjetiljke koja gori i svijetli drugima oko sebe? Evanđelje je jasno. Samo ako smo vidljivi na način svjetiljke jesmo i možemo ostati i biti ono što smo po krštenju i svojem biti Crkva i kršćani postali, a postali smo sol zemlje, svjetlost svijeta, grad na gori i svjetiljka.

Ovo biti sol zemlje, svjetlost svijeta, grad na gori i svjetiljka ne vrijedi samo za našu vjerničku dimenziju, nego i za onu društvenu. Toga bismo trebali biti svjesni uvijek, a osobito u ovoj prvoj nedjelji mjeseca veljače koju naša Crkva obilježava kao Dan života. I u pitanju života i njegove zaštite od začeća do prirodne smrti mi kršćani smo pozvani biti sol zemlje, svjetlost svijeta, grad na gori i svjetiljka drugima. Ali pri tom dobro trebamo paziti, kao što sam to već dao spomenuo, da to budemo i na način soli i svjetla, grada na gori i svjetiljke. Nisu upitne teme zaštite života od začeća do prirodne smrti za koje se s pravom zalažemo i koje su osobito važne danas kad kao narod i Crkva u tom narodu proživljavamo demografsku zimu. Često su međutim upitni načini na koje to činimo, a koji ovom pitanju nanose više štete nego li koristi. Ponekad su i izravno u suprotnosti s onim za što se navodno zalažemo. Nerijetko smo i selektivni u ovoj stvari, na način da se za jedan oblik života zalažemo do krajnjih granica, a za drugi oblik života ostajemo potpuno nezainteresirani. A trebali bismo štititi život u svim oblicima i svim životnim fazama. I davati svoj stvarni i djelotvorni, a ne tek retorički, doprinos njegovoj zaštiti. I ovdje je, međutim, potrebno obraćenje. A obraćenje nikad ne polazi od drugih, drugima može biti tek poziv, nego uvijek i za svakog od sebe samoga.

U ovogodišnjoj poruci Vijeća HBK za život i obitelj – koju u cijelosti možete pročitati ovdje – pokušali smo i u ovoj stvari progovoriti u duhu Isusovih poruka iz današnjeg evanđelja, stavljajući naglasak na bitno, a ne na sporedno. A bitno je, danas kao i jučer, da mi budemo sol i svjetlo, grad na gori i svjetiljka. Zato govoreći o ratu – a to je tema koja nam se sama po sebi – nismo mogli ne postaviti i određena pitanja sebi samima, među kojima je i pitanje: „Nije li rat samo eskalacija napetosti i sukoba koje i sami stvaramo među sobom, prema svojim neistomišljenicima, pa i prema prijateljima, čak i unutar obitelji kada dođe do neslaganja.“

Osim o ratu u ovoj poruci progovaramo i o mirotvorstvu te braku i obitelji kao izvorima života i školi ljubavi i mira. Ove smo godine osobiti naglasak stavili na dar plodnosti i razumijevanje njezinih znakova uz pomoć suvremenih i znanstveno utemeljenih metoda prirodnog planiranja obitelji, kao i na prednosti koje iz toga proizlaze za cijelu obitelj i društvenu zajednicu, a onda i cijeli svijet, osobito kad je riječ o odgoju za mir i mirotvorstvo.

Prirodne metode planiranje obitelji su nažalost u našem društvenom kontekstu, pa čak i među nama katolicima, marginalizirane i podcijenjene, nerijetko i ismijane. Promatra ih se s predrasudama i samo s jednog aspekta. Zato se ne uočava sve njihove prednosti i blagodati za brak, obitelj, ali i širu društvenu zajednicu. Naime, osim u prirodnom planiranju obitelji, metode prirodnog planiranja obitelji supružnicima mogu pomoći u cjelini njihovog odnosa. One im mogu pomoći „potpunije živjeti bračnu ljubav u svagdašnjici razvijajući međusobnu komunikaciju, poštovanje i povjerenje te utvrđujući vjernost“. Osposobljuju ih osluškivanju „ne samo svoga tijela, nego i Božjeg poziva na prokreaciju, olakšavajući im da na njega velikodušno odgovore.“ To „podiže svijest o vrijednosti dara plodnosti i oslobađa bračni život napetosti i potrebe za kompromisnim rješenjima kada je u pitanju planiranje obitelji i zdravlje.“ „Uzajamno razumijevanje supružnika, a što podrazumijeva i razumijevanje plodnosti, važan je preduvjet da brak bude prožet mirom.“ Ta se prožetost mirom iz odnosa među supruzima prenosi i na djecu. „Djeca odgajana u takvim obiteljima uče se komunikaciji i kulturi dijaloga, empatiji, međusobnom prihvaćanju, uvažavanju različitosti i dostojanstva svakoga čovjeka. Sve su to preduvjeti nenasilja i mira kojemu težimo.“ A u konačnici sve to ima utjecaj i na društvenu i općenito ljudsku zajednicu, koju smo pozvani graditi u miru i slozi počinjući od mira i sloge u našim obiteljima Tako se odgajaju „novi naraštaji mirotvoraca koji će šireći ljubav, vjeru i nadu postupno suzbijati oholost, požudu, mržnju, ratove i druga zla našega vremena.“

Metode prirodnog planiranja obitelji su više od metoda. One su stil života, slušanje sebe i svoga tijela te osluškivanje drugog i njegovih potreba. Bilo bi dobro da taj duh slušanja i osluškivanja naučimo živjeti ne samo u svom odnosu s bračnim drugom i drugim članovima vlastitih obitelji, nego i na svim drugim razinama. Danas smo, čini mi se u duhu sinodalnosti i dijaloga na koje nas poziva ovo naše vrijeme i zahtjev za obnovom Crkve i svijeta, mi kršćani to pozvani ponajprije sami otkriti, a onda ponuditi i svima drugima. Ali, važno je voditi računa o tome da to činimo na način Isusa Krista i njegovog evanđelja, na način soli i svjetla, grada na gori i svjetiljke. Tako je moguće graditi bolji svijet, svijet bez rata i podjela. To je svijet u kojemu svaki život, osobito ljudski život u svim fazama i svim oblicima, ima najvišu vrijednost za koju su isplati zalagati do kraja, do dara vlastitog života, onako kako je to i sam Isus učinio.