Župljani župe bl. Stepinca na Trnjanskoj Savici u Zagrebu već 24 godine nemaju crkvenu zgradu, ali živa Crkva i dalje vjeruje i nada se crkvenoj zgradi.
U tekstu župljanke spomenute župe, dr. sc. Marije Znike, prisjetimo se početaka i kako je sve počelo.
Dana 10. veljače 1999. godine zagrebački je nadbiskup Josip Bozanić svojom odlukom utemeljio novu župu u Zagrebu, i to na Trnjanskoj Savici, naselju koje je brzo raslo, pa su rasle i pastoralne potrebe. Nova župa dobila je ime po kardinalu Alojziju Stepincu, kojega je 3. listopada 1998. godine papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim. Bila je to prva župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji posvećena kardinalu Stepincu, nastala diobom od župâ Krista Kralja i Svete Obitelji, omeđena Držićevom, Križnom i Gruškom ulicom te rijekom Savom. Izgledalo je obećavajuće. Nova župa s velikim brojem stanovnika na relativno malom prostoru.
Problem je bio i ostao upravo prostor. Premda je Nadbiskupija vlasnik velikoga dijela zemljišta na Trnju, na kojemu su nikle i državne zgrade, primjerice Općinski sud i dr., ipak se ni u samostalnoj hrvatskoj državi u GUP-u nije našlo mjesta za sakralni prostor na Trnjanskoj Savici. Za trgovine, banke i drugo našlo se mjesta, ali za crkvu – ne. I tako mladu župu prati sudbina mnogih mladih koji bi htjeli svoj dom i svoj krov nad glavom, ali ga ne mogu ostvariti.
Za trgovine, banke i sve drugo našlo se mjesta, ali za crkvu – ne.
Skromni počeci
Župa je počela s radom već 3. listopada 1999. i u početku imala svoj ured, stan za župnika i vjeronaučnu dvoranu na području župe Krista Kralja, koja je Stepinčevoj župi ustupila svoje prostore u kući u Starotrnjanskoj ulici. Misna slavlja radnim su se danom odvijala u crkvi Krista Kralja u kojoj je Stepinčeva župa bila podstanar, a nedjeljom i blagdanima u predvorju OŠ Jure Kaštelana koje je za to trebalo uvijek iznova spremati i raspremati, odnosno uređivati za sakralni prostor. Dosta je župljana zbog toga odlazilo na svete mise u druge crkve.
Višegodišnja obećanja, pa i ugovori s gradskim vlastima, nisu bili plodonosni glede dodjele zemljišta za crkvu.
Štoviše, i već dobivene lokacijske dozvole, od kojih je jedna – ona za teren u parku blizu Save – osporena i poništena. Tako župa još ni danas nema ni ledine na kojoj bi mogla podići barem svoj šator.
Različiti načini opstruiranja gradnje crkve
Nekim ljudima na Savici crkva očito nije bila potrebna, pa su se svim snagama uprli prosvjedovati na sve načine da se onemogući gradnja crkve u parku. Relativna manjina dobro organiziranih glasnih protivnika gradnje crkve do sada je u tome raznovrsnim akcijama uspijevala, a oni drugi su to manje-više stoički podnosili. Vlast se u gradu smjenjivala, ali pomaka glede dodjele zamjenskoga zemljišta za crkveno zasad nema.
Blaženi Alojzije Stepinac očito nikako da na Trnjanskoj Savici dobije svoj zasluženi dom. Uskoro će 25 godina, punih četvrt stoljeća župe bez zgrade crkve, ali župa je ipak posve osamostaljena na vlastitom području. Kupljeni i za pastoral prilagođen mali prostor Pastoralnoga centra na području župe u ulici Zvonimira Rogoza 1 ne može se doduše smatrati prikladnim rješenjem, kao ni eventualna buduća mogućnost korištenja predvorja novoizgrađene škole Jure Kaštelana, za nedjeljna i blagdanska misna slavlja. I župnici i župljani pokazuju silom prilika neviđenu domišljatost da se u postojećim uvjetima bogoslužje i obredi ipak dostojanstveno odvijaju. Iako bez crkvene zgrade, itekako je djelatna živa Crkva.
Vrlo živa Crkva
No, svako zlo za neko dobro, veli narodna mudrost. Istina, na Trnjanskoj Savici nema zgrade crkve, ali je itekako živa i djelatna ona druga, živa Crkva, koja po zgusnutom rasporedu u malom Pastoralnom centru i u nemogućim uvjetima, na otvorenom, u prolazu između zgrada, stoički podnoseći vremenske i ine nepogode – vrućinu, kišu, vjetar, pandemijska ograničenja – svakodnevno svjedoči svoju postojanost u vjeri, potvrđujući time i Stepinčevo iskustvo: Kad nemaš ništa drugo da dostojno slaviš Boga, kad ti oduzmu sve, ostaju još uvijek dvije ruke sklopljene na molitvu.
Zajednica vjernika ustraje s radom u molitvenim i drugim skupinama. Župa diše punim plućima i molitvama svojih vjernika te čeka strpljivo da se po Božjem promislu ostvari i gradnja crkve blaženom Alojziju Stepincu na čast.
Možda do tada i on bude proglašen svetim, pa njegovo čudo bude i zgrada crkve u kojoj će evanđelje naviještati i riječ Božju puku tumačiti upravo svećenici stasali na području ove mlade Župe.
Ustrajna molitva donijet će ploda
U 25 godina postojanja Župe njih je čak sedmorica (Tomislav Petranović, Marko Stipetić, Alen Lulić, Marijan Lindić, Domagoj Tujmer, Marko Dominić, Ilija Kelić ) Gospodin dosad pozvao u svoju službu, a još su dvojica na tome putu. Da bude barem pastira kad već nema crkve! Jer – uzalud crkva ako u njoj nema pastira ni pastve. Vjera ne živi u lijepim građevinama, nego u dušama i srcima vjernika, ma gdje se Bogu molili.
Župljani Trnjanske Savice i dalje se u svojim potrebama, pa i za nakanu gradnje svoje crkve, utječu blaženom kardinalu Alojziju Stepincu i svima svetima uzdajući se, kao Stepinac, ne u svjetske vlasti i moćnike, nego jedino i samo u Boga, što je razvidno i iz Stepinčeva gesla: “In te, Domine, speravi!”