S. Agneta pojasnila je kako posvetiti se Bogu znači predati svoj život u Božje ruke, žrtvovati se i služiti mu cijeli život. Navodeći uvodno što koji zavjet (poslušnost, siromaštvo, čistoća) znači, istaknula je kako je svakim zavjetom dobila puno više nego što je očekivala.

„Zavjetom čistoće dobila sam veliku redovničku obitelj te svu djecu i bolesnike koje sam njegovala. Svi su oni bili moja velika obitelj. Sa zavjetom siromaštva dobila sam sve ono što samostan posjeduje, gdje god došla, to je moje: moja kuća, moje sestre”, rekla je s. Agneta.

Zavjet poslušnosti odveo ju je tamo gdje su poglavari zatražili, odnosno tamo gdje je to Providnost odredila.

S. Agneta Sakač rođena je u velikoj obitelji, kao najstarije dijete. Sa 16 godina trebala je poći k stricu u Austriju, ali nije mogla jer je bila premlada za iseljenje. „Pitala sam onda svoju tetu s. Mariju Kristu, isto milosrdnicu, koja je radila na Mariji Bistrici može li mi naći nekakav posao. I brzo je došlo pismo da dođem u Sjemenište na Šalatu. Nas dvadesetak djevojaka radile smo ondje, a većina tih djevojaka spremala se u samostan”, prisjeća se.

„Pitala sam se zašto tako lijepe i mlade djevojke to uopće žele. Poslije sam razmišljala zašto ne bih i ja pošla. Borila sam se, vagala, molila… Vjerujem da su mi drugi izmolili zvanje. Ali, i u svojoj borbi sam osjetila da je to moj poziv. Nakon kratkog vremena donijela sam odluku i zamolila sam da me prime u samostan. Sa 17 godina došla sam u samostan u Frankopanskoj ulici u Zagrebu”, rekla je s. Agneta.

Ondje su je kao kandidaticu iste godine poslali na školovanje za medicinsku sestru. Poslije je ušla u novicijat, a uskoro je krenula u Osijek na posao.

„Slušajući svoje poglavare bila sam poslana u Osijek gdje sam radila na neonatologiji. Dragi Bog mi je dao mogućnost da radim s nedonoščadi. U ono vrijeme mnoga su djeca umirala jer pedijatrija još nije bila tako razvijena. Djecu koju sam pokrstila sam i zapisivala. Ima puno anđela koji su u nebu, koji me danas zagovaraju. Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi kod te dječice”, svjedoči sestra koja ih je krstila tri stotine.

Nakon šest i pol godina poglavari je šalju u Njemačku, gdje je od 1968. radila na abdominalnoj kirurgiji. „Pretpostavljeni su imali mnogo povjerenja u nas sestre redovnice. Pogotovo jer smo pomagale našim ljudima, gastarbeiterima, koji su tamo radili. Kad su u bolnici vidjeli domaće sestre, kao da su našli kutak domovine u toj bolnici”, svjedoči.

Iduća radna postaja bio joj je hospicij u kojem se liječe terminalni bolesnici, kojima liječnici ne daju nikakve šanse. „Oni moraju imati dobru njegu do zadnjega časa. Moraju biti zbrinuti i tjelesno i duhovno, da se u miru presele dragom Bogu”, rekla je.

Nakon toga, 14 godina radila je u crkvenom staračkom domu u Horbu.

S. Agneta je u Njemačkoj radila ukupno 34 godine. U Hrvatsku je došla tek kad se umirovila, ali ne i umirila. Ovdje je, naime, dobila novu dužnost u Frankopanskoj – skrb o bolesnim i starim sestrama. „Poslušnost me vodila. Moraš cvasti tamo gdje si posijan tako da iskoristiš vrijeme i mogućnost koja ti je dana”, istaknula je.

U Domovinskom ratu vozila je iz Njemačke za Hrvatsku i BiH humanitarnu pomoć. Tako su najpotrebitijim vozili pomoć u Rijeku, Osijek, Vinkovce i Posušje.

„Ljudi su nam za tu potrebu davali svoja vozila. Imali su puno povjerenja u nas. Jednom mi je jedan gospodin nudio sasvim novi kombi”, ispričala je s. Agneta koja se, priznaje, isprva uplašila, ali on ju je ohrabrio rekavši kako se ništa ne brine jer zna da su sa sestrama anđeli čuvari.

„Kad čovjek Bogu sve prepusti u ruke, Bog sve vodi. Sve je dobro prošlo, nikad nam se nikakvo zlo nije dogodilo”, svjedoči.

„Kad se biskup Culej razbolio, poglavari su me poslali da ga njegujem. Biskup je trebao potpunu njegu. Njegovala sam ga mjesec dana dok nije umro. Bio je strpljiv bolesnik. Vjerujem da je otišao dragom Bogu”, rekla je prisjetivši se kako je mnogima pomogla da se presele dragom Bogu u miru, što ju dandanas ispunjava.

„Dragi Bog mi je dao snage. Dok mogu želim biti od koristi i pomagati. Vrlo rado to činim jer potrebe su velike. Kad dragi Bog kaže da je dosta, nadam se da će se naći netko tko će i meni pomoći kao što sam ja drugima”, rekla je skromno dodajući: „Dobila sam puno više nego što sam očekivala. Zahvaljujem Bogu na svom zvanju, na svojoj rođenoj obitelji i na svojoj redovničkoj obitelji.”

Ako koja djevojka osjeti Božji poziv, sestra savjetuje neka posluša glas Božji: „Ako u srcu osjetite poziv, prihvatite. Bog će vam dati snagu i neće Vas ostaviti bez pomoći. Uvijek dadne u pravi čas!”

Ima puno lijepih događaja koje pamti i koji joj daju snage u teškim trenucima. Međutim, jedan događaj posebno pamti.

Prije dvije godine u Baškoj vodi posebnu ju se dojmio jedan susret s dvoipolgodišnjom djevojčicom Gabrijelom.

Više pogledajte u priloženom videu: