U sinoptičkim evanđeljima kao dio tzv. trostruke tradicije (sadržaj kojeg donose i Mk, i Mt, i Lk) nalazi se niz od poznate dvije tzv. kontroverzije subotom.

Paralelna mjesta tih dvaju kontroverzija su:

1.) Mk 2,23-28 ∥ Mt 12,1-8 ∥ Lk 6,1-5

2.) Mk 3,1-6 ∥ Mt 12,9-14 ∥ Lk 6,6-11 (14,1-6)

Kako su svi ti tekstovi izuzetno bogati, ovaj će se egzegetski komentar zadržati samo na jednom aspektu od mnogo njih.

Djelovanje Isusa i njegovih učenika subotom, činjenje onoga što nije dopušteno subotom, odnosno neobdržavanje subote, čak je povod određenim židovskim skupinama (Mk: farizeji i herodovci; Mt: samo farizeji; Lk: farizeji i pismoznanci) za vrebanje na Isusa, naime gledanje hoće li Isus nešto učiniti u subotu kako bi oni našli nešto da ga optuže, pa kasnije čak i vijećanje s ciljem njegova pogubljenja.

Isusovo neobdržavanje subote, čak je povod određenim židovskim skupinama (Mk: farizeji i herodovci; Mt: samo farizeji; Lk: farizeji i pismoznanci) za vrebanje na Isusa, naime gledanje hoće li Isus nešto učiniti u subotu kako bi oni našli nešto da ga optuže

Tim su židovskim skupinama djela koja Isus čini – pa i čudesna djela Božja koja Isus čini poput ozdravljenja bolesnih – skandal upravo iz razloga što je to sve baš subotom, na dan odmora i počinka, iako Torah ne donosi niti jedan jedini redak koji bi branio liječenje subotom. Treba zato najprije vidjeti odakle dolazi ta hebrejska ili židovska tradicija o suboti, odnosno koji joj je svetopisamski temelj.

Kao polazište valja uzeti Post 2,2-3 koji je dio prvog izvještaja o stvaranju svijeta i čovjeka prema svećenićkoj tradiciji. Ta pripovijest, kao što njezin završetak u Post 2,2-3 jasno pokazuje, služi i kao opravdanje i obrana tadašnje tradicije o suboti.

Na taj se izvještaj (pripovijest) o stvaranju kasnije parafrazama i aluzijama referiraju i tekstovi poput Izl 20,8-11; Izl 31,12-17; Izl 35,1-3; Lev 23,1-3. Osobito su važna prva dva: u Izl 20,11 i u Izl 31,17 kao opravdanje za danu zapovijed o obdržavanju subote navodi se razlog da je, naime, i sâm Gospodin šest dana stvarao nebo, zemlju, more i sve što je u njima, a potom sedmoga dana prestao raditi i odahnuo, otpočinuo te tako blagoslovio i posvetio subotu. U temelju je, dakle, nedvojbeno pripovijest prvog izvještaja o stvaranju, Post 2,2-3.

Treba stoga pogledati kako hebrejski tako i grčki tekst Post 2.2-3 te ih međusobno usporediti jer u njima postoji jedan zanimljiv i važan detalj:

TM (hebrejski Masoretski tekst): “I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela svoga koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga, jer u njega počinu Bog od svega djela svoga koje stvori.”

LXX (grčka Septuaginta): “I šestoga dana Bog dovrši svoja djela koja učini. I počinu u sedmi dan od svih djela svojih koja učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti ga, jer u njega počinu Bog od svih djela svojih koja stvori.”

Vidljivo je, dakle, da u Post 2,2 hebrejski TM kaže da je Bog dovršio sedmoga dana svoje djelo koje je učinio te da je počinuo u sedmi dan od svega djela svoga koje je učinio, a grčka LXX pak da je Bog dovršio šestoga dana svoja djela koja je učinio te da je počinuo u sedmi dan od svih djela svojih koja je učinio. Razlika je u tome što hebrejski TM kaže da je Bog dovršio svo svoje djelo (u jednini) sedmoga dana, a grčka LXX da je Bog dovršio sva svoja djela (u množini) šestoga dana. U nastavku, u Post 2,3 jednako piše, kako u TM tako i u LXX, da Bog potom blagoslivlja i posvećuje sedmi dan, upravo iz razloga što je tada sâm počinuo.

Ako u hebrejskom tekstu piše da je Bog sedmoga dana dovršio svo svoje djelo stvaranja, to onda može značiti da je Bog još i toga sedmoga dana ipak nešto malo radio

Očito je da LXX kasnije razjašnjava raniju nejasnoću koja je prisutna u TM s obzirom na točan dan dovršetka Božjeg djela stvaranja u Post 2,2. Ako u hebrejskom tekstu piše da je Bog sedmoga dana dovršio svo svoje djelo stvaranja, to onda može značiti da je Bog još i toga sedmoga dana ipak nešto malo radio (doduše, ne piše što bi to točno bilo), pa je tek onda kasnije toga istoga sedmoga dana malo počinuo od svog svojeg djela koje je ranije upravo toga dana dovršio. Naime, iz hebrejskoga teksta nije dovoljno jasno je li Bog dovršio svoje djelo stvaranja šestoga dana ili je ipak još nešto radio i sedmoga dana kada piše da je prestao raditi te da je počinuo.

Istinsko razumijevanje nekog teksta ne znači samo razumjeti ono što nam on kaže, nego i da nam nešto ne kaže te da nešto ostavlja i otvorenim.

Ovdje je od presudne važnosti istaknuti da biblijski tekst – kao uostalom i svaki drugi tekst, a napose drevni tekst – nije baš uvijek onako jasan kako bi to moderni stručnjaci i prevoditelji možda htjeli. Istinsko razumijevanje nekog teksta ne znači samo razumjeti ono što nam on kaže, nego i da nam nešto ne kaže te da nešto ostavlja i otvorenim.

Međutim, tumačenje Biblije započinje već u Bibliji samoj. Stoga već u TM spomenuti redak Izl 20,11 kaže da je Bog šest dana stvarao nebo, zemlju, more i sve što je u njima, a sedmoga je dana prestao raditi, odmorio, počinuo, te tako blagoslovio dan subotnji i posvetio ga, a spomenuti redak Izl 31,17 kaže da je Bog u šest dana stvarao nebo i zemlju, a sedmoga je dana prestao raditi, odmorio, počinuo te odahnuo. Iz toga je već nešto jasnije da je Bog samo šest dana radio, a da sedmoga dana ipak nije.

Zato grčki prijevod hebrejske Biblije taj podatak dana dovršetka djela stvaranja u Post 2,2 s hebrejskog ne prevodi, nego ga svjesno mijenja kako bi se time otklonile postojeće nejasnoće, pa čak i napetosti i kontradikcije s drugim tekstovima (s npr. Izl 20,11 i Izl 31,17), tj. kako bi se, u skladu sa svećeničkom tradicijom, naštimao biblijski tekst i tako njime obranila već postojeća te prilično raširena i ukorijenjena tradicija o suboti.

Prema tome, uzimajući u obzir struju tradicije unutar koje nastaju i oblikuju se biblijski tekstovi, izvorna je varijanta sigurno ona hebrejska jer je za ondašnjeg čitatelja bila teža za razumjeti (sedmi dan), dok je ona grčka sigurno kasnija jer je za ondašnjeg čitatelja bila lakša za razumjeti (šesti dan) u kontekstu tradicije o suboti. Grčki tekst tako čitatelju razjašnjava onaj hebrejski. Obrnuta situacija – da bi grčka varijanta kao ona lakša bila izvorna, a hebrejska kao ona teža kasnija – krajnje je nevjerojatna jer nema razloga da bi kasniji tekst čitatelju zakomplicirao onaj raniji (osim ako je riječ o slučajnoj pogrešci u prepisivanju rukopisa, tada se raniji tekst kasnije kvari i time komplicira, što ovdje ipak nije slučaj). Ovdje je zato riječ o svjesnoj, namjernoj promjeni teksta i to iz teoloških (doktrinarnih) razloga: kako bi se biblijski tekst usuglasio s naukom usmene predaje koja je tada i tamo postojala.

Povijest se ponavlja, samo su drugi njezini akteri.

Takva hermeneutika – koju bi se moglo proglasiti i nasilnom intervencijom u biblijski tekst te čak i manipulacijom biblijskim tekstom, dakle Svetim pismom, Božjom riječju – ne treba previše čuditi onoga koji poznaje povijest prenošenja biblijskoga teksta. Isto smo to i mi kršćani koje stoljeće kasnije radili s našim tadašnjim latinskim prijevodima te njihovim naknadnim revizijama i recenzijama, pa tako i poznatom Vulgatom: kako bismo dodatno izgladili problematična i sporna, međusobno harmonizirali konfliktna i kontradiktorna te iskristalizirali nejasna biblijska mjesta ili pak jednostavno dobili i potom imali božanski autoritet Biblije kao tek dodatnu i tek izvanjsku potvrdu za neke naše ljudske tradicije kojih smo se držali i koje su nam bile važne. Povijest se ponavlja, samo su drugi njezini akteri.

Dakle, budući da hebrejski tekst Post 2,2 koji bi trebao biti svetopisamski temelj židovskoj tradiciji o suboti potkopava tu istu tradiciju svojim “I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini.” sugerirajući tako, barem implicitno, da je Bog još i sedmoga dana nešto ipak radio prije svojega počinka, grčki prijevod to namjerno mijenja u “I šestoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini.” kako bi u tekstu bilo potpuno jasno da Bog baš ništa nije radio sedmoga dana i kako bi to bilo dobro opravdanje za židovsku već postojeću, raširenu i ukorijenjenu tradiciju o suboti koju su Židovi vjerno obdržavali.

Međutim, izvorni tekst, hebrejski TM, kaže da je Bog ipak sedmoga dana dovršio svoje djelo stvaranja, dakle upravo u subotu, što znači da je i toga sedmoga dana, dakle upravo subote, Bog možda još nešto radio. To nam kaže tekst, i to izvorni, koliko god njega zbog konfliktnog i kontradiktornog podatka bilo teško uskladiti s drugim već spomenutim starozavjetnim mjestima koja izričito govore o samo šest dana stvaranja i time još jasnije brane židovsku tradiciju o suboti.

Svojim djelovanjem čudima u subotu i to uvijek za čovjeka, Isus je poput Boga koji stvara toga čovjeka

Iz toga proizlazi sljedeći zaključak za sinoptička evanđelja te spomenute kontroverzije u vezi Isusovih djela subotom:

Kada Isus čuda čini subotom – što je očito kontroverzna stvar za tadašnje i tamošnje Židove, kako to prikazuju sva sinoptička evanđelja – on time vraća izvorno određenje subote kao dana dovršetka stvaranja, on time vraća izvorni poredak stvari, izvorni smisao i identitet subote u kojoj uvijek prisutni Bog ipak djeluje, a ne samo odmara zadovoljan onime što je već učinio. U tom su smislu Isusova čuda koja je činio subotom zapravo nastavak Božjeg djela stvaranja koje svoje dovršenje prema izvornom hebrejskom tekstu ima upravo u subotu. Svojim djelovanjem čudima u subotu i to uvijek za čovjeka, Isus je poput Boga koji stvara toga čovjeka. Ono što grčki prijevod uklanja i mijenja, Isus svojim spasenjskim djelovanjem opet vraća, pokazujući time ujedno i svoju božansku kvalitetu.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji te studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.