Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju? (Mk 4, 41)

Liturgija dana (28. siječnja):

Prvo čitanje:

Heb 11, 1-2.8-19

Braćo!
Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo,
uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.
Zbog nje stari primiše svjedočanstvo.
Vjerom pozvan, Abraham posluša
i zaputi se u kraj koji je imao primiti u baštinu,
zaputi se ne znajući kamo ide.
Vjerom se kao pridošlica naseli u obećanoj zemlji
kao u tuđini,
prebivajući pod šatorima s Izakom i Jakovom,
subaštinicima istog obećanja,
jer iščekivaše onaj utemeljeni Grad
kojemu je graditelj i tvorac Bog.
Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi
zadobi moć da začne
jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade
obećanje.
Zato od jednoga, i to obamrla,
nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu
i pijeska nebrojena na obali morskoj.
U vjeri svi su oni umrli,
a da nisu zadobili obećanja,
već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili
priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji.
Doista, koji tako govore,
jasno očituju da domovinu traže.
Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli,
imali bi još prilike vratiti se u nju.
Ali sada oni čeznu za boljom,
to jest nebeskom.
Stoga se Bog ne stidi
zvati se Bogom njihovim:
ta pripravio im je Grad.
Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka.
Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje,
kome bi rečeno:
Po Izaku će ti se nazivati potomstvo!
— uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti.
Zato ga u predslici i ponovno zadobi.

Psalam:

Otp. pj.: Lk 1, 69-75

Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi narod svoj!

Podiže nam snagu spasenja
u domu Davida, sluge svojega,
kao što obeća na usta
svetih proroka svojih dovijeka:

spasiti nas od neprijatelja naših
i od ruke sviju koji nas mrze;
iskazati dobrotu ocima našim,
i sjetiti se svetoga Saveza svojega,

zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu:
da će nam dati
te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja,
služimo bez straha
u svetosti i pravednosti pred njim
u sve dane svoje.

Evanđelje:

Mk 4, 35-41

U onaj dan uvečer reče Isus svojim učenicima: »Prijeđimo prijeko!« Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe.
Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: »Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?« On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: »Utihni! Umukni!« I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: »Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?« Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: »Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?«

Izvor: Hrvatski institut za liturgijski pastoral