Svjetska zdravstvena organizacija navodi da u svijetu ima 80 milijuna oboljelih od poremećaja u prehrani od kojih su najpoznatije anoreksija i bulimija. Za otkrivanje ta dva lica iste bolesti prosječno prođe oko četiri i pol godine prije nego što se problem primijeti i prizna. Dr. Vujčić Stipčević je istaknula da su poremećaji hranjenja zapravo psihički poremećaji koji se najčešće javljaju u mlađoj životnoj dobi i adolescenciji, a zajedničko svima njima je poremećen odnos prema hrani, negativna slika o vlastitom tijelu i narušeno samopoštovanje i samopouzdanje. „Imamo tri glavna oblika anoreksija nervoza, bulimija nervoza i kompulzivno prejedanje. Kod anoreksije se radi o samoizazvanom gladovanju, što dovodi do značajnog gubitka tjelesne težine, a prisutan je snažan strah od dobivanja na težini. Unatoč gubitku tjelesne težine snažna je želja da se bude još mršaviji. U pozadini je definitivno iskrivljeno doživljavanje svoga tijela, oblika tijela i težine tijela. Kod bulimije se radi o ponavljajućim epizodama prejedanja u kojima osoba najčešće unutar dva sata unese veliku količinu hrane. Prilikom toga osjeća gubitak kontrole nad samim jedenjem, a nakon toga se javljuju ponavljajuća ponašanja koja će „poništiti” to prejedanje poput povraćanja, zloporabe laksativa i diuretika, te gladovanje kao i prekomjerna tjelovježba. Da bi se kompulzivno prejedanje moglo dijagnosticirati mora biti prisutnost epizoda kompulzivnog prejedanja koje se sastoje od načina jedenja velikih količina hrane u određenom vremenskom periodu, najčešće unutar dva sata. Osobe također osjećaju gubitak kontrole nad uzimanjem hrane, jede se puno brže nego što je to obično i jede se dok se ne osjeti jedna jako neugodna popunjenost ili čak bol u želucu. Jede se u samoći radi osjećaja krivnje i srama te postoji osjećaj gađenja i krivnje radi samog prejedanja”, pojasnila je dr. Vujčić Stipčević.

U porastu su i nespecifični poremećaji prehrane poput ortoreksije, bigoreksije, manoreksije, pregoreksije, upozorila je dr. Balabanić Mavrović. „Ljudi s dijagnozom nespecifičnih poremećaja prehrane podjednako su ugroženi kao i oni koji imaju poznatije oblike poremećaja prehrane. Ortoreksija, bigoreksija i ostalo su dijagnoze u nastajanju. Ortoreksija je sada dosta prisutna pošto postoji forsirana nekakva pažnja na zdravu hranu i ljudi misle da opsesiranje oko toga što smo jeli kad smo jeli da je to poželjno i zdravo. Međutim, kada fokus na zdravu hranu postaje nezdrav na način da nam uzima normalno funkcioniranje, da odustajemo od druženja sa drugim ljudima zato što će oni jesti nezdravo i sl. trebamo razmisliti prelazi li to u patološki oblik fokusa na zdravu prehranu. Imamo tu i bigoreksiju, odnosno bolest teretane, što je vrlo prisutno u muškoj populaciji a naziva se i obrnuta anoreksija. Kako djevojke koje pate od anoreksije sebe uvijek vide krupnim nego što jesu, a mladići koji pate od bioreksije sebe uvijek vide slabima i nedovoljno razvijenim, nedovoljno mišićavim. To za posljedicu ima da sate i sate provode u teretani, zloupotrebljavaju steroide i tako narušavaju svoje zdravlje, a da ne govorim o aspektima da ništa drugo u životu nije više važno, nego samo izgled”.

Argumenti HKR-a.

U emisiji je istaknuto da se poremećaji najčešće javljaju kod mlađe populacije i da je dug put od prepoznavanja poremećaja prehrane do potpunog oporavka koji u prosjeku traje od četiri do šest godina. Pritom je važan angažman roditelja, obitelji, okoline, da razumije stanje i zna kako pomoći. Dr. Vujčić Stipčević upozorila je da su liste čekanja na liječenje jako duge. Osobe često prvo završe na bolničkom liječenju nakon kojeg slijedi dnevna bolnica te ambulantni program i nutricionističko praćenje koje može trajati više godina. Potvrdila je to i Zrinjski koja se u dobi od 13 godina počela boriti s proglemom poremećaja prehrane. „U pozadini je bilo međuvršnjačko nasilje, bila sam nesigurna i mislila sam da ako budem sitnija, mršavija, da ću biti manje zamjetnija. Iako sam imala izvrsne ocjene sve se u mome životu svelo na brojku na vagi. U pokušaju da smršavim uključila sam se u jednu grupu na internetu koja je bila jako toksična sa svojim stavovima kao i fotografijama koje su objavljivane o tome kako djevojke sve mogu izgledati. Oko 17. godine odlučila sam da trebam riješiti svoj problem. Povjerila sam se profesorici u svojoj Medicijskoj školi u koju sam išla i upisala se na listu čekanja. Tako se dogodilo da sam dospjela na bolničko liječenje kada sam bila punoljetna”. Zrinjski je istaknula da se i danas nađe u situaciji da joj određene misli stvaraju poteškoće, ali uz podršku i pomoć supruga uspijeva se izboriti.

Tijekom emisije predstavljena je i Mala škola prevencije poremećaja hranjenja i javnozdravstvena kampanja „RemekTIjelo“ . Predstavljajući cilj akcije dr. Vujčić Stipčević je istaknula: „Sama ideja nastala je suradnjom Etnografskog muzeja i Dnevne bolnice za poremećaje hranjenja Klinike za psihijatriju Sveti Ivan. U okviru javnozdravstvene kampanje otvoren je online natječaj za prijave u sami program Male škole prevencije. Na natječaj se mogu prijaviti učenici 7. i 8. razreda osnovnih škola, te 1. i 2. razreda srednjih škola. Zainteresirani učenici trebali bi na kreativan način izraziti što za njih znači Remek Tijelo, koja je krilatica same kampanje. Autori najboljih radova, njih oko 30, imat će priliku sudjelovanja u Maloj školi prevencije poremećaja hranjenja koja će se sastojati od osam radionica čiji će voditelji biti educirani terapeuti naše dnevne bolnice za poremećaje hranjenja. Prva radionica predviđena je za mjesec siječanj 2023. godine. Po završetku samog programa polaznici Male škole izradit će završen radove pod mentorstvom voditelja radionica te postati vršnjački edukatori. To je zapravo ideja – da imamo ambasadore koji će educirati svoje vršnjake u školama.”