“Svoje poslanje i službu želim vršiti u zajedništvu i bratskoj ljubavi s cijelom Katoličkom Crkvom… Želim promicati dobre ekumenske odnose sa svim kršćanima, Crkvama i zajednicama, i gajiti dobre odnose s vjernicima drugih religija i svim ljudima dobre volje za dobrobit društva u kojem živimo i svakoga čovjeka… Crkvu vidim kao živi organizam, kao ikonu Presvete Trojice i Krista Čovjekoljupca na zemlji, poslanu danas ljudima ovoga vremena i ovoga prostora koji su toliko potrebni baš onoga što Crkva u punini ima – a to je navještaj Božje ljubavi, dobrote i milosrđa, kako nas uči papa Franjo… Svoju službu povjeravam zagovoru presvete Bogorodice, svetih velikih crkvenih otaca Bazilija Velikoga, Grgura Bogoslova i Ivana Zlatoustoga, zaštitnika Križevačke eparhije, svetih slavenskih apostola, velikih evangelizatora i zaštitnika Europe Ćirila i Metoda i svetoga Ćirila Jeruzalemskoga” – naglasci su iz nastupnog govora novog apostolskog administratora Križevačke eparhije mons. Milana Stipića, izrečenog prigodom objave imenovanja 18. ožujka, koji je s 13. travnjem svečano uveden u službu.

Kako izgleda ‘osobna iskaznica’ mons. Stipića koji će upravljati brojčano malom Križevačkom eparhijom, ali bogatom slavnom poviješću?

Svjetlo dana ugledao je 28. prosinca 1978. godine u Bosanskom Novom u Bosni i Hercegovini. Bio je prvo dijete u obitelji, a poslije su otac Vladimir i majka Vesna dobili dvije djevojčice. Odrastao je u multikonfesionalnoj sredini pravoslavnih, katolika, muslimana i drugih vjera u kojoj je upoznao razne tradicije, ali i indiferentnost prema vjeri u komunističko vrijeme tadašnje Jugoslavije. Za njegovo duhovno i vjersko životno usmjerenje zaslužna je njegova prabaka, koja je bila iskreno pobožna žena, jako dobre naravi.

“Ta je pobožnost kod mene ostala kao nešto jako pozitivno i lijepo u životu. Kada sam kasnije odrastao onda sam samoinicijativno krenuo u crkvu jer me zanimalo što se to tamo nalazi. Gledajući bogoslužje ostao sam fasciniran kakva se ljepota krije iza tih zidova. Nisam vjerovao da tako nešto postoji… Tada sam se već na prvi pogled zaljubio u to sve tamo. To je meni bio nekakav svijet, toliko uzvišen i divan da sam uvijek želio ići u crkvu kad god sam imao priliku”, posvjedočio je mons. Stipić prigodom gostovanja u emisiji “Od Krista pozvani” Hrvatskoga katoličkog radija.

Roditelji, koji tada nisu bili praktični vjernici, nisu se protivili njegovu odlasku u crkvu, a svoj vjerski život počeli su njegovati preseljenjem u Slavoniju, u Lipik, gdje je mons. Stipić kršten u rimokatoličkoj župi sv. Franje Asiškog, te je pohađao osnovnu školu. U danima Domovinskoga rata s obitelji je, kao prognanik, boravio u Zagrebu i Čazmi. Ljubav prema Crkvi, bogoslužju i liturgiji dovela je mons. Stipića 1993. godine u Međubiskupijsko dječačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati, gdje je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju.

Kao gimnazijalac, redovito je išao na liturgiju u crkvu sv. Ćirila i Metoda na Gornji grad, gdje je i pjevao s pjevačima. Kako je njegova majka bila istočnoga, a otac zapadnog obreda mogao je birati, pa se nakon mature 1997. godine javio vladimiru Miklovšu i postao bogoslov i svećenički kandidat Križevačke eparhije. U svojoj odluci imao je punu roditeljsku podršku. “Imao sam njihovu duhovnu podršku, i uvijek su stajali iza mene. I kada sam završio formaciju moji roditelji i obitelj bili su jako ponosni i radosni”, rekao je mons. Stipić.

Za vrijeme studija bio je aktivan u organiziranju ekumenskih događanja u Hrvatskoj, a ljetne mjesece provodio je kod grkokatolika u Ukrajini gdje se bolje upoznao s duhovno-liturgijskom baštinom Istočne Crkve, te učio ukrajinski i ruski jezik. To ga je toliko oduševilo da je kao đakon poslao zamolbu da ga prime u jedan manastir u Ukrajini. Dobio je pozitivan odgovor od tadašnjeg arhimandrita, sadašnjeg lavovskog episkopa Benedikta, međutim vladika Miklovš ga je zamolio da ostane u Križevačkoj eparhiji, zbog manjka svećenika.

Đakonsko ređenje mons. Stipića bilo je 8. studenoga 2002. u konkatedrali svetog Ćirila i Metoda u Zagrebu, đakonsku službu proveo je uz vladiku Miklovša, te je sudjelovao u organiziranju dočeka pape Ivana Pavla II. Osijeku i Banjoj Luci. Svećeničko ređenje bilo je, pak, 18. listopada 2003. godine, na blagdan sv. Luke, u katedrali Presvete Trojice u Križevcima. Prva župnička služba bila je u žumberačkoj župi Kašt.

“Tamo sam bio šest mjeseci. Nakon toga sam došao u župu Radatovići, ali sam ostao upravitelj Kašta. Sjećam se tih prvih koraka u svome svećeništvu – prvi odlazak u blagoslov obitelji. Bili su to dani kada je uz puno poteškoća, bilo daleko više entuzijazma. S velikom ljubavlju i radošću sam to radio. Lijepi su mi i kasniji susreti s mojim ministrantima koji su danas odrasli ljudi oženjeni i s djecom, onda vidiš kako je raslo ono što si ranije sijalo. Jako je čovjek radostan kada to doživi”, prisjetio se mons. Stipić.

U župu Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom došao je 2012. godine, i tu je počeo živjeti kao prvi jaskanski župnik. Pred njim su bili brojni izazovi, trebalo je urediti crkvu iznutra jer je bila potpuno prazna, zatim okupiti jednu živu zajednicu i formirati njezin život. “Bio je to zaista jedan trnovit put, i težak posao. Mi moramo biti realni da su se mnogi naši vjernici asimilirali u rimokatoličku većinu, pa su možda i zaboravili mnoge stvari iz svoga obreda i svoje tradicije itd. Međutim, mogu reći da sam naišao na jednu volju, želju i podršku mnogih ljudi u Jastrebarskom, tako da smo kroz određeno vrijeme napravili jednu lijepu zajednicu”, rekao je mons. Stipić.

Kao župnik je 2013. godine mons. Stipić bio dionikom povijesnog događaja za grkokatoličku zajednicu u Jastrebarskom. Naime, Zadarska nadbiskupija im je dodijelila na trajno čuvanje moći sv. Šimuna Bogoprimca iz Zadra. “Providnošću Božjoj dobili smo česticu moćiju sv. Šimuna jer je crkva u Jastrebarskom, uz to što je župna, bila i jubilarna crkva za 400. godina crkvenog jedinstva s Rimskom Apostolskom Stolicom. To je bio za nas ogroman dar od zadarske Crkve, a s druge strane duhovna sila i blagodat koju smo dobili je neprocjenjiva. Sve više dolaze ljudi s raznim životnim teškoćama moliti se sv. Šimunu. Dolaze obitelji s djecom na molitvu, na ispovijed i to pomalo zaživljava u našoj zajednici i našem narodu”, istaknuo je mons. Stipić.

Mons. Stipić je 2007. godine preuzeo pastoralnu skrb za vjernike Dalmatinskog grkokatoličkog vikarijata, te je nastojao obnoviti liturgijski život vjernika u Splitu, Kričkama i ostalim dijelovima Dalmacije, gdje je uspostavljen kontakt s više od 600 vjernika. Uložio je brojna nastojanja na obnovi crkve u Kričkama, koja je duhovna baza od starine, ali i da se napravi pastoralni centar u Splitu. U Kričkama je, uz pomoć Ministarstva kulture, započeta obnova crkve koja je povijesni biser – trobrodna bazilika druga po veličini u Križevačkoj eparhiji, kao i župni dvor uz crkvu koji bi trebao biti duhovno središte vikarijata, ali u budućnosti i duhovno središte za jednu monašku zajednicu.

U Dalmaciji i Jastrebarskom mons. Stipić je organizirao brojna događanja: koncerte, skupove, hodočašća i tribine, a povremeno je pomagao i u pastoralnom radu rimokatoličkim župnicima. Uz spomenute službe upisao je postdiplomski studij – doktorat iz ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, koji trenutno dovršava.

Na tragu onoga što je isticao važnim u svome pastoralnom radu – “po meni je najvažniji taj jedan osobni odnos s vjernicima. Nekako je to u meni ostali od djetinjstva da svećenik ako želi nekome biti dušobrižnik, onda on mora prvo poznavati te ljude i da oni poznaju njega, te da on voli njih i da oni vole njega. Ne možemo mi zaobići taj odnos povjerenja i ljubavi. Taj odnos je sam Isus Krist prema svojim učenicima zasnivao, i na tome sve počiva. Mislim da je to budućnost i bit svakog pastorala”, mons. Stipić nastavlja djelovati i kao apostolski upravitelj Križevačke eparhije, što je i potvrdio u svome nastupnom govoru.