1. listopada 1950. u Parizu je pogubljen 27-godišnjak koji je ubio policajca tijekom neuspjele pljačke. Tri godine koje je Jacques proveo u samici, čekajući smaknuće, bile su vrijeme obraćenja i preobrazbe. U zatvorskom kapelanu našao je prijatelja i potporu, njegovi zatvorski dnevnici otkrivaju čovjeka čiji je život preobrazila Božja pomirujuća i iscjeljujuća ljubav. Postoje li oni kojima Bog ne može oprostiti, ako se iskrena srca pokaju?
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ‘Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno.« Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.«
»Došavši k sebi, reče: ‘Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ‘Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’« »Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ‘Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ‘Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.« (Luka 15, 20-24)
Tri godine koje je Jacques proveo u samici, čekajući smaknuće, bile su vrijeme obraćenja i preobrazbe. Naučio je što znači voljeti svoju kćer i majku, a u zatvorskom kapelanu pronašao je prijatelja i podršku.
1. listopada 1950. u Parizu je pogubljen 27-godišnjak koji je ubio policajca tijekom neuspjele pljačke. Jacques Fesch, ubojica, bio je žrtva zanemarivanja od strane roditelja te izolacije i dosade koji mogu pratiti povlašten život. Živio je nemirnim životom, lutajući od veze do veze i od posla do posla, da bi na kraju postao otac neželjenog djeteta u nesretnom braku. Međutim, poput “Razmetnog sina” u Evanđelju, Jacques je također upoznao radost i mir onih koji primaju oproštenje i nezasluženu, bezuvjetnu ljubav, piše Aleteia.
Tri godine koje je Jacques proveo u samici, čekajući smaknuće, bile su vrijeme obraćenja i preobrazbe. Naučio je što znači voljeti svoju kćer i majku. U zatvorskom kapelanu našao je prijatelja i potporu. Njegova hladna ravnodušnost prema svojoj sudbini i svijetu oko sebe – kao i njegovi neprijateljski osjećaji prema Bogu – ustupili su mjesto dubokom osjećaju tuge zbog njegovog zločina i vedrine ukorijenjenoj u molitvi i vjeri. Njegovi zatvorski dnevnici otkrivaju čovjeka čiji je život preobrazila Božja pomirujuća i iscjeljujuća ljubav. Danas se Jacques Fesch razmatra kao kandidat za kanonizaciju.
Ovaj dar samospoznaje je, iznad svega, lekcija o poniznosti – jednostavan i neometan pogled na sebe onakvima kakvi jesmo pred Bogom.
Priča o “Razmetnom sinu” podsjeća nas da svatko od nas može odlutati od Božje ljubavi, nemirno tražeći vlastiti put. To ne znači da smo loši ili zaslužujemo osudu. U Povratku izgubljenog sina, Henri Nouwen je napisao: „Napustiti dom znači ignorirati istinu da me je Bog ‘oblikovao u tajnosti, u dubini zemlje i satkao u utrobi moje majke’ (Psalam 139,13) Odlazak od kuće znači živjeti kao da još nemam dom i da ga moram tražiti nadaleko i naširoko.” Pa ipak, čak i dok pokušavamo “napustiti dom”, krećući sami kako bismo potvrdili svoju neovisnost, Bog ostaje uz nas.
Smatrate li da postoje oni kojima Bog ne može oprostiti?
Lekcija koju je Jacques Fesch naučio tijekom godina zatvora ista je kao ona koju je naučio mlađi sin u prispodobi: Gubitkom se upoznajemo i tada možemo postati slobodni vidjeti tko smo zapravo i od čega smo sazdani.
Ovaj dar samospoznaje je, iznad svega, lekcija o poniznosti – jednostavan i neometan pogled na sebe onakvima kakvi jesmo pred Bogom. Poniznost nas osnažuje da iza sebe ostavimo iluziju svoje samodostatnosti i ljubavi prema sebi kako bismo se mogli vratiti kući Ocu nakon što smo odlutali. Pouka za nas je da je Bog uvijek strpljiv voljan poželjeti nam dobrodošlicu kući, bez obzira na to što smo možda učinili ili koliko smo daleko zalutali. To je razlog naše radosti.
Kada ste “napustili dom” kao Izgubljeni sin? Što ili tko vam je pomogao ponovno otkriti radost Božje ljubavi i milosrđa? Kako priča o Jacquesu Feschu dovodi u pitanje vaše ideje o pravdi i milosrđu? Vjerujete li da postoje oni kojima Bog ne može oprostiti? Na što vas poziva prispodoba o izgubljenom sinu?
Riječi mudrosti: “Neka tvoja ljubav privuče na te milosrđe Gospodnje i neka ti On da vidjeti da u tvojoj duši spava svetac. Zamolit ću ga da te učini toliko otvorenim i gipkim da ćeš moći razumjeti i učiniti ono što On želi. Tvoj život je ništa; nije ni tvoj. Svaki put kad kažete ‘Htio bih učiniti ovo ili ono’, ranjavate Krista, otimajući mu ono što je Njegovo. Morate usmrtiti sve u sebi osim želje da ljubite Boga. Ovo uopće nije teško učiniti. Dovoljno je imati povjerenja i zahvaliti malom Isusu za sve mogućnosti koje je stavio u tebe. Pozvani ste na svetost, kao ja, kao i svi, ne zaboravite.” —Jacques Fesch (u pismu svojoj majci)
O ovom čovjeku napisana je i knjiga “Za 5 sati ću vidjeti Isusa”