Vlč. Marko Bubalo, svećenik u miru, dobitnik je nagrade za životno djelo Vukovarsko-srijemske županije, za iznimna postignuća u području humanitarnoga i pastoralnoga djelovanja te podizanju digniteta svećeničkoga zvanja. Nagradu su mu, u prigodi Dana Vukovarsko-srijemske županije, i spomendana njezina zaštitnika sv. Martina biskupa, u petak 11. studenoga, na svečanoj sjednici Županijske skupštine održanoj u dvorani kina Mladost Županja, uručili predsjednik Županijske skupštine Dražen Milinković i župan Vukovarsko-srijemske županije Damir Dekanić.
Vlč. Bubalo rođen je 21. kolovoza 1946. u Poljarima, Derventa, BiH. Oca Matu izgubio je s dvanaest godina te se vrlo rano morao brinuti sam o sebi i bolesnoj majci Mari. Osnovnu školu polazio je u Poljarima i Božincima, klasičnu gimnaziju na Šalati u Zagrebu i Đakovu, gdje je nastavio studij teologije uz veoma velika odricanja. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1972. godine u Đakovu. Iste je godine, 23. srpnja, u Slavonskom Brodu, gdje mu je živjela majka, slavio mladu misu pod geslom „Za sve ljude koje sretneš imaj uvijek ljubavi“. Tijekom 1972. godine, bio je župni vikar u Đakovu, a 1973. godine, imenovan je župnikom u Tordincima. Sljedećih je 40 godina vlč. Marko Bubalo bio župnik Župe Presvetoga Trojstva u Tordincima, gdje je, uz šestogodišnji prekid tijekom Domovinskoga obrambenoga rata, zajedno sa župljanima, boravio u Mađarskoj, i bio župnikom sve do umirovljenja 2012. godine. Dekretom Biskupskoga ordinarijata u Đakovu 22. listopada 1991. godine, imenovan je dušobrižnikom za izbjeglice u mađarskom Nagytadu, a 28. studenoga 1991. godine, taj se dekret proširio i na Pečuh.
U obrazloženju za dodjelu nagrade vlč. Bubalu, istaknuto je: „Svih šest godina vodio je brigu o prognanima, poglavito o djeci i starima na području Veszpem-Balatona, Sigetvara, Pečuha, Harkanja, Mohača i Baje. Pet je godina radio na Radio postaji Pečuh za hrvatsku etničku skupinu, i sudjelovao u 30-ak emisija na mađarskoj državnoj televiziji u Pečuhu. Po povratku u Župu Tordince 1997. godine, a poglavito nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja 15. siječnja 1998. godine, upustio se u obnovu cijele Župe, kojoj osim Tordinaca, pripadaju Antin, Korođ i Ćelije.“
Vlč. Marko Bubalo dobitnik je nagrade za životno djelo Vukovarsko-srijemske županije
Primio je brojna priznanja, odličje Predsjednice RH i nagrade: Godišnju nagradu Ivan Filipović za promicanje pedagoške teorije i prakse, 1994. godine, Priznanje za sudjelovanje i kreativnu suradnju u promidžbi UNICEF-ovih psihosocijalnih programa za pomoć djeci i mladeži u ratu, 1994. godine, Zahvalnicu za pruženu nesebičnu materijalnu podršku hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata, Podružnica Osijek, 1994. godine, Zahvalnicu Ambasade Republike Bosne i Hercegovine u Budimpešti za veliki doprinos na razvoju obrazovanja i vaspitanja u eksteritorijalnoj školi u Harkany, 1996. godine; Zahvalnicu Zemaljske samouprave Hrvata u Mađarskoj za osobit doprinos razvoju vjerskoga života Hrvata u Mađarskoj, 1997. godine; Priznanje Osnovne škole “Šećerana” iz Šećerane za savjestan i uspješan rad s učenicima te doprinos ugledu i uspješnom radu dislociranih odjela u Republici Mađarskoj, Mohač, 1997. godine; Povelju zahvalnosti Osječko-baranjske županije u znak priznanja za doprinos obrani Republike Hrvatske na području Osječko-baranjske županije te jačanju njezine obrambene snage, Osijek, 1997. godine; Povelju Grada Belog Manastira za osobite zasluge u organiziranju vitalnih funkcija gospodarstva, sustava uprave i lokalne samouprave Baranje i Grada Belog Manastira za vrijeme progonstva te samoprijegornu skrb i prijateljstvo u najtežim danima stvaranja hrvatske države, 2000. godine; Odličje Reda hrvatskog pletera, za izniman doprinos u promicanju moralnih i društvenih vrednota dugogodišnjim pastoralnim i socijalnim radom te pružanju pomoći prognanicima i potrebitima, Zagreb, 2019. godine.
Temeljem djelovanja tijekom pola stoljeća svećeništva u godini zlatne obljetnice svećeništva, vlč. Bubalo, primio je dvije prestižne nagrade: Nagradu za osobit doprinos razvitku društvenoga i vjerskoga života u Mađarskoj, a koja je dodijeljena od Hrvatske državne samouprave i Saveza Hrvata u Mađarskoj u Martincima na Danu Hrvata, 5. studenoga 2022. godine i sada ovu Nagradu za životno djelo za iznimna postignuća u području humanitarnoga i pastoralnoga djelovanja te podizanju digniteta svećeničkoga zvanja.
Uz karitativno i pastoralno djelovanje, vlč. Bubalo, objavio je i autorske knjige: „Nemam mamu, ali imam tebe“, „Tordinci, župa mučenika“, „Molitvenik moje majke“, „Prvo je zvonilo“ i „Vlč. Marko Majstorović“. Članci su mu objavljeni u Hrvatskom glasniku i Zornici u Mađarskoj.
Vrijeme aktivnoga pastoralnoga djelovanja vlč. Bubala, prestalo je 2012. godine, kad je otišao u zasluženu mirovinu.
Danas, deset godina poslije, boravi u Župi sv. Vinka Pallottija u Vinkovcima gdje je i dalje aktivan. Pomaže siromašnima. Ispovijeda. Ova je župa od njegova dolaska postala velika ispovjedaonica. Rado odlazi u Opću bolnicu Vinkovci ispovijedati i slaviti misu. Posebno se raduje što može imati mise zornice, ispovijedati administrativno osoblje, liječnike i medicinske sestre. Vjernici iz okolnih sela i iz drugih vinkovačkih župa, rado dolaze kod njega na ispovijed.
Uz Duhovne obnove u Starim Mikanovcima, Jarmini, Slavonskom Brodu, Donjim Andrijevcima, Omišu, Osijeku i Zagrebu, objavio je oko 150 propovijedi na mrežnim stranicama mrežne usluge YouTube.
Ove je godine, 21. kolovoza, ušao u 77. godinu života, i slavi svoju zlatnu misu, pedeset godina misništva. „Svjestan sam kako je u svećeničkom pozivu najvažnije imati ljubavi prema Bogu i čovjeku i moje zlatomisničko geslo govori o važnosti ljubavi stoga sam izabrao misli sv. Ivana od Križa: ‘Na kraju života bit ćeš pitan o ljubavi’“, rekao je vlč. Marko Bubalo.