Koliko su solidarnost i suradnja Crkve i Caritasa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini važni i potrebni, pokazuje i primjer obitelji Antić koju smo posjetili u selu Mramor 15 km udaljenom od Tuzle. Mario sa suprugom Mislavkom i 19-mjesečnim sinom Markom živi u skromnoj obiteljskoj kući koju je naslijedio od pokojnog oca, preminulog prije tri godine, a majku je izgubio kao 13-godišnjak, donosi Katolički tjednik.

Želim raditi

„Mislavka i ja smo u braku tri i pol godine. Sad će 21. ožujka biti punih šest godina kako ovdje živim. Da kažem da je teško, jest. Bez posla smo i ja i supruga. Imamo malog sina. Imali smo dječji uvećan doplatak. Međutim, ukinut nam je. Primali smo i stalnu novčanu pomoć koja nam je također ukinuta. Živimo na osnovu Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije Sarajevo“, kazao nam je Mario. Naš sugovornik godinama traži i prihvaća svaki pošten posao ali, kao i mnogi drugi, ne uspijeva u sivoj bosanskohercegovačkoj svakodnevici dobiti mnogo prilika.

„Što se tiče poslova znam sve raditi. Radio sam i u Afganistanu, bio sam magaziner. Ovdje sam po Bosni obišao apsolutno sve autopraonice, autoservise i građevinske firme. Gdje sam god došao rekli su da će zvati, ali me nitko nikada nije pozvao. Zadnji put kad sam radio, radio sam u praonici. Bila je dnevnica 15 KM, ali se praonica zatvorila…“, povjerio nam je Mario.

Zatvorena vrata

Vidjevši da ne može sam izaći na kraj s troškovima i teretima života, skupa sa suprugom pokucao je na mnoga vrata. „Išli smo u razne institucije, tražili smo pomoć. Odbijali su nas – od Općine do drugih mjesta… Trebaš, kažu, imati navršenih 70 godina da bi dobio pomoć. U Općini su nas odbili za ogrjev. Gdje god smo išli, vrata su bila zatvorena, pa ništa nismo ni dobili“, prenio nam je Mario kome u tim trenucima nije bilo nimalo lako. „Idemo kući, a ne idemo… Ne znamo gdje idemo. Izgubljeni, gladni, žedni… Nismo jednom legli gladni i žedni“, posvjedočio je naš sugovornik. Naglasio je kako unatoč težini situacije tada nije izgubio niti će ikad izgubiti vjeru u ljude i Boga. Od potrage za boljim uvjetima života nije odustao.

„Prvo smo tražili na internetu razne humanitarne organizacije i obraćali im se pokušavajući dobiti pomoć. Međutim, jedni nas odbiju, primjerice, iz razloga što smo iz Tuzlanskog kantona te nas upute da se tamo obratimo. Imamo i nalaze za sina koji ima srčanu manu i još neke dijagnoze, ali svi su nas odbijali“, ispričao je Antić dodavši kako je nakon puno apela za pomoć poslao e-mail i Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije.

Željni svega

„Nismo ništa tražili za sebe. Tražili smo za našeg sina makar mlijeko i pelene. Poslije toga nas je nazvala Irma Araranković i rekla nam je da ćemo dobiti mlijeko i pelene. Međutim, došle su Irma, s. Kata Ostojić i još jedna njihova pomoćnica. Donijele su nam i mlijeko u prahu i pelene i hrane… Bilo nam je drago što su nas posjetile, ali sve smo čekali kad će otići da vidimo što u tim paketima ima… Čovjek je doslovce bio željan svega! Kad smo to dobili, to je stvarno bilo ogromno – i paketi i sve. Nema što nije došlo… Onda su s. Kata i Irma bile još jedanput i opet nam dovukle svega. Drugi put sam ih pitao za ogrjev. Ispričao sam Irmi da smo odbijeni u Općini, a onda nam je Caritas uplatio 200 KM da si kupimo ogrjev. Dobili smo bračni krevet, električnu deku, kompletnu kuhinju, frižider, zamrzivač, odjeću, obuću, deke, jorgane, hrane – svega…“, naš sugovornik se prisjetio radosti koja je zavladala u njegovu domu u kojem napokon nije vladala oskudica.

Podijeliti s drugima

Mario Antić čuva ovce

No, Caritas, napominje Mario, nije stao samo na tome – ponudio je njegovoj obitelji mogućnost nabavke ovaca koje bi pomogle njegovu kućnom proračunu i eventualno pokretanju nekog posla. „Uplatili su nam, što ne mogu vjerovati ni danas, a dogodilo se to prije 15-ak dana, 1 500 KM kako bismo uzeli ovce i ovna i krenuli za sebe. Ja sam planirao da se one ove godine razmnože, da ih imamo što više. Za sada ih ne bih prodavao, a plan mi je sljedeće godine ići preko Caritasa kako bismo i mi pomogli nekoj obitelji da isto pokušaju stati na noge kao što smo i mi sada stali, da se ne gubi nada“, naš je sugovornik oduševljen dobivenim darom ali i pun suosjećanja za one koji su se našli u situaciji sličnoj njegovoj, kao i zahvalnosti za dobivenu potporu koja mnogo znači.

„Za Caritas Vrhbosanske nadbiskupije mogu reći da su to ljudi, anđeli, nešto predivno što postoji… I još ne možemo vjerovati da nam se sve to dogodilo. Čak nas je s. Kata pitala koji broj obuće nosimo i kupila nam je novu obuću. Ne mogu vjerovati. Slatkiše dobijemo. To je kao neki luksuz, ali kad dobije beba čokoladicu, to znači. Što drugo reći za Caritas, osim riječi hvale. Hvala u moje i ime moje supruge i sina što ste nam spasili i spašavate život, što vidimo da imamo i volje i snage za život. Zna Irma koliko zaradim kad odem na dnevnicu. Iscijepam pet metara drva za 20 KM, što nitko neće za te pare uraditi. Ruke su mi izubijane od ostruge. Odem, čistim ostrugu, radim… Moraš, bilo što… Kopati kanal, što god, moraš se truditi. Malo je reći za sve iz Caritasa – Vi ste preljudi“, naglasio je Mario posvjedočivši kako mu je ta skrb za njegovu obitelj dala dodatnu snagu za nove životne borbe.

Svjetlo na kraju

U svemu što se u posljednje vrijeme dogodilo i njegova supruga vidi smjerokaz za neka bolja vremena. „Uvijek postoji svjetlo na kraju tunela i nikada ne treba gubiti vjeru u ljude. Uvijek ima dobrih ljudi, a kada je teško, najbolje obratiti se vjerskoj zajednici. To su me roditelji odmalena učili. I tako je i bilo. Kad smo već sve iscrpili, rekla sam suprugu: ‘Hajdemo probati preko Crkve i Caritasa.’ S. Kata Ostojić i Irma su nam pomogle i hvala im do neba. Najviše našem djetetu kojem su bili potrebni mlijeko, hrana, pelene i još svašta nešto – od A do Ž“, Mislavka je dopunila suprugove riječi te napomenula kako Caritas Vrhbosanske nadbiskupije i dalje nastavlja pratiti njezinu obitelj.

„S vremena na vrije nas zovu, uvijek nam najave kada će doći. Imamo nadu u njih da će nam pomoći što god se dogodi. Sad ova velika pomoć oko stoke nam je iznova dala nadu. To je stvarno dobar izvor života. Svi poslovi oko poljoprivrede su nam poznati jer smo radili na dnevnicu oko sijena, košenja… Ništa nam nije strano. Jako nam je drago što su nam ovo predložili, a da imamo uvjete i za drugu stoku, recimo za kravu, i to bismo prihvatili, ali i ovo je super“, dodala je naša sugovornica koja je mnogo pretrpjela proteklih godina kao nezaposlena majka djeteta sa zdravstvenim problemima. Nada se ljepšoj budućnosti i najvažnije joj je da suprug nađe bilokakav posao kako bi se mogao brinuti za nju i malenog Marka.

Ne odustajte!

Mario se nada da će njegova ljubav i briga za malo stado dobiveno preko Caritasa uroditi plodom. „Sad imamo tri ovce (dvije su sjanjne), janje i ovna. Jedna ima ime – zovemo je Šarka. Volimo ih. Nadam se da će nam krenuti da ove godine uspijemo razmnožiti što više, a sljedeće bi, ako Bog da, pokušao nešto donirati jer ih nemam namjeru klati. Žao mi ih je, jednostavno, jer ipak to se treba voljeti“, govori naš sugovornik kome je cilj zaraditi ali na drugi način. „Planiramo, ako Bog da, krenuti raditi s mlijekom i sirom. Sad je trenutačno malo ovaca, ali što ih bude više, bit će više i mlijeka, sira i vune. Prodavali bismo domaći sir i mlijeko, dosta je ljudi tako krenulo i opstalo. Nada zadnja umire. To pravilo i kod nas važi. I trudit ćemo se i boriti da više prodamo“, optimističan je Mario. Budući da trenutačno ovce „za prvu ruku“ drži u podrumu, planira ih smjestiti u prikladniji prostor, pa bi i tu, primjećujemo, svaka pomoć dobrih ljudi dobro došla. „Treba nam štala radi razmnožavanja i svega. Inače, ovce su registrirane u glavnoj tuzlanskoj veterinarskoj stanici. Na ovim minđušama je broj pod kojim se vode, a vakcinirane su protiv zaraznih bolesti i krv im je vađena u Veterinarskoj stanici Tuzla. To je na prvom mjestu. Krećem od sebe, ne dao Bog prodati nekome nešto, zaraziti nekoga… Ne bih to volio. Najbitnije je pravo – zdravo“, naš sugovornik pokazuje svoje stado koje ga svakodnevno raduje dajući mu nadu u neko ljepše sutra.

„Mene je moj pokojni otac naučio: ‘Dijete, ako imaš zadnje zrno brašna, nemoj ostaviti samo za sebe. Podijeli.’ Ljudi, trudite se, borite se, nemojte odustajati. Najlakše je odustati. Tu su vjera u Boga, vjera u dobre ljude. Kažem, Caritas je spasio doslovce tri života. Produžio nam živote“, poručio je Mario.

Kako bi sudjelovali u Tjednu solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini možete uplatiti novac na žiro-račun Hrvatskoga Caritasa kod Privredne banke Zagreb:

 HR0523400091100080340, poziv na broj 101 (za uplate iz inozemstva SWIFT (BIC) PBZGHR2X).