P. Egon primio je 94 odgovora u kojima mu je udovoljeno molbi. Tako su odsad 94 relikvije različitih svetaca i blaženika sa svih kontinenata, diljem svijeta, pohranjene u župnoj crkvi u Mauternu, prenosi Katolička tiskovna agencija.

Relikvije su postavljene u vinovoj lozi isklesanoj od drveta koju je više od 700 sati izrađivala gđa Waltraud Steinegger.

Pater Egon je prigodom postavljanja relikvijara izjavio kako su relikvije za njega velika vrijednost, kako ga inspiriraju i oduševljavaju sveci i njihov život i velika vjera u Boga.

Detalj relikvijara u Mauternu / Foto: Francisko Pavljuk

Što Crkva uči o štovanju relikvija?

Dodajmo ovome kako u časopisu Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral Živo vrelo 2014. godine podsjeća dr. fra Ante Crnčević, “naslonjena na dugu tradiciju pobožnosti i čašćenja svetih, Crkva prepoznaje vrijednosti čuvanja spomena na svete svjedoke vjere, pa i po čašćenju njihovih relikvija. Najvrjedniji oblik čašćenja relikvija vidljiv je u zadržanom običaju da se ‘kod posvećenja pod oltar ugrade, odnosno pohrane, relikvije svetaca, pa i nemučenika’ (Opća uredba Rimskoga misala, 302). Stavljene ispod oltara, relikvije upućuju na to da ‘žrtva udova svoje izvorište i značenje crpi iz žrtve Glave’ te nose ‘simbolički izražaj zajedništva u istoj Kristovoj žrtvi, u žrtvi Crkve, pozvane na svjedočenje’ (Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji, 237).

Glede drugih oblika čašćenja relikvija, kao što su: molitva pred njima, njihovo dodirivanje i iskazivanje poštovanja, primjerice poljupcem, njihovo svečano nošenje u procesijama, Crkva ostavlja prostor slobode takvim izrazima, uz obdržavanje nekih smjernica (usp. Direktorij, 236-237).

Kardinal Bozanić pred tijelom sv. Leopolda 2016. godine / Foto: Hrvoje Josip Bišćan

Na tome tragu potrebno je, prije svega, osigurati se glede njihove vjerodostojnosti; tamo gdje je ona dvojbena, relikvije će se dužnom mudrošću trebati povući iz čašćenja vjernika. Nalaže se da se spriječi pretjerano komadanje relikvija, koje nije u skladu s dostojanstvom ljudskoga tijela; liturgijske odredbe nalažu da relikvije trebaju biti ‘toliko velike da dopuštaju shvatiti da se radi o dijelovima ljudskoga tijela’ (Rimski pontifikal, Prethodne napomene, 5).

Zahtijeva se također paziti da se spriječi bilo kakva krađa relikvija i svaki oblik trgovanja te bdjeti nad čašćenjem relikvija, kako bi se izbjeglo bilo kakvo praznovjerje ili iskrivljenje kršćanske vjere i pobožnosti.

Relikvije svetaca, dane na čašćenje vjernicima, čine svetost prisutnom u Crkvi, održavaju je živom te pomažu da po svetom zajedništvu Proslavljene i Putujuće Crkve životi vjernika budu preobraženi onom svetošću koja će u današnje vrijeme biti prepoznatljiv znak posvećenja svijeta. Zato relikvije, ti ‘sveti ostatci’, mogu današnjem vjerniku govoriti o vječnosti i putu prema njoj. Prizivom na životni primjer svetaca one mogu rasvijetliti ostatak puta svetosti koji je pred nama.”