Sveti Hubert rođen je oko 656, godine, a umro je u Turi (Terveuren) 10. svibnja 727.godine (Belgija). Tijelo Sv. Huberta sahranjeno je (ekshumirano) 827.godine i preneseno iz Liježa u opatiju Andain u Ardenima, stotinu godina poslije kada je proglašen svecem. Ardeni su bili lovno područje sv. Huberta i Pipinda, donosi portal Agroklub.

Lovci su poštivali sv. Huberta i cijenili ga jer je pomagao uspješnom završetku lova, do banketa kojim se lov završavao, a divljač slavila i blagovala. Crkva nije samo prihvatila ovaj drevni kult, ona ga je podupirala i Hubertova svetost se nije mjerila brojem jelena koje je ulovio kao mladi lovac, već strogim isposničkim životom i širenjem Evanđelja.

Crkva je u sv. Hubertu idealizirala sveca koji štiti i čuva divljač i koji određuje čvrsta pravila i običaje lovaca. Štovanje sv. Huberta postalo je moralni zakon u zaštiti prirode i okoliša.

U čast i spomen na sv. Huberta Englezi su skrojili lovački kaput hubertus, koji je našao mjesto i među lovcima u drugim europskim zemljama pa tako i u Hrvatskoj.

Danas su nam poznate dvije legende o sv. Hubertu koje prenosi Narod.hr

Jelen i ukazanje

Hubert kao nestašni mladić i strastveni lovac ni za najveće blagdane ne bi propustio lov loviti. Loveći tako i na Veliki petak, naiđe na vitorogog jelena, a u sam čas kada ga je htio strelicom usmrtiti, ugleda mu usred zlatnog rogovlja svjetao križ i čuo je poziv na obraćenje, te da ode do biskupa Lamberta. Hubert je pronašao biskupa u Maastrichtu. Lambert, koji je kasnije postao svetac, ljubazno je primio Huberta i duhovno ga savjetovao. Odlučio se posvetiti službi Božjoj. Hubert je sva svoja plemićka prava prenio na mlađeg brata Oda i dao mu svoga sina na skrb, a sva svoja materijalna dobra podijelio je siromasima i postao svećenik. Prema Lambertovu savjetu, otišao je na hodočašće u Rim 708. godine.

Tijelo netaknuto nakon stotinu godina 

Prema drugoj legendi postao je sveti Hubert zaštitnikom lovaca na slijedeći način. Čak 98 godina poslije njegove smrti, a na dan 3. studenog, izvađeno je njegovo tijelo iz dotadašnjeg počivališta u Liegeu i preneseno u opatiju Andin. Prigodom iskapanja ustanovljeno je da je tijelo ostalo potpuno netaknuto i sačuvano. Baš za vrijeme prijenosa kroz ardenske šume, u njima je lovio kralj Ludvig. Opazivši sprovod bacio se on i njegova pratnja na koljena, a kad je sprovod mimo njih prošao, priključili su se povorci, kao nekom silom gonjeni.

Od tog trena postalo je mjesto Arden (kasnije St. Hubertus) hodočasno mjesto za tisuće i tisuće pustinjaka i lovaca koji su opatiji nosili desetinu od ulovljene i odstreljene divljači. Lovci koji radi udaljenosti nisu mogli donositi divljač sjećali su se svog zaštitnika tako da su na dan prijenosa njegova tijela polazili u lov, a kod zajedničkog stola slavili njegovu uspomenu.

Opatija St. Hubertus stajala je pod zaštitom francuskih kraljeva kojima su morali opati svake godine donijeti sedam hrtova i jednog sokola. Donosiocu je bio predan dar od 100 talira u korist crkve St. Hubertus. Kada je započelo hodočašće grobu sv. Huberta, nastala je i legenda da je svetac u svojoj mladosti bio strastven lovac.

Inače, u Vodnjanu je pronađena lubanja za koju se pretpostavljalo da je pripadala sv. Hubertu, a istraživanje je to 2020. g. i potvrdilo. Više o tome možete saznati na mrežnim stranicama Informativne katoličke agencije.