Često su me ljudi pitali za vrijeme odmora u domovini, kako izgleda jedan dan misionara. A i novinari u intervjuima te mnogi prijatelji postavljali su mi razna pitanja u tom smislu – kako nam prolazi dan u misijama. Ovog puta želim onima koje to zanima opisati jedno moje jutro u misijama. 

Po planu našeg apostolata u župi, gdje smo dva svećenika – župnik i ja kao stari kapelan – mi se mijenjamo u župnoj crkvi i u filijalama. Mene je danas dopala misa u jednoj od četiri filijale, gdje je novicijat nove redovničke družbe novaka i novakinja. To su četiri kilometara puta, mali dio u centru je asfaltiran, veći dio je loši seljački put, gdje ipak prođe pokoje auto i motor. Ima i bicikala. Ali najviše ljudi ide pješke. Oni se čude meni da idem pješke, pa se nekad i auto zaustavi da me poveze jer ja sam ipak bijelac i svećenik. 

Kao obično, ovdje je misa dosta rano, u šest sati i petnaest minuta. Da bih stigao na vrijeme, moram se ustati u pet sati, jer po mom običaju idem pješke kad ne pada kiša. A ni s autom ne stiže se puno brže jer je puno rupa i sklisko je kad kiša pada. 

Nakon nužne jutarnje higijene, uzimam svoju svećeničku odoru i malu flašu vode (u Africi su bijeli misionari, prvi misionari u ovim krajevima, uvijek govorili – kud god idemo, da uvijek moramo nositi vode, jer je to najvažnije, bilo što se dogodi na putovanju i u apostolatu, može se preživjeti!). S ruksakom na leđima, pozdravio sam Isusa u svetohraništu naše kapelice, pa krenuo na put, moleći jutarnje molitve naučene u mojoj obitelji i u sjemeništu: Posveta dana, Molitva Gospodnja, Anđeo Gospodnji, Anđele čuvaru… U tišini s molitvom u srcu, pozdravljam sve prolaznike na putu, po trgu pokraj župne crkve gdje je isto misa u šest i petnaest. Rano je i nema ih puno, poneki i poneka žena s motikom ili lopatom na glavi (takav je njihov običaj, ne nose u ruci) i oni koji idu na misu u crkvu. 

Molitva, koja nas povezuje s Nebeskim Ocem, s Isusom, Bl. Djevicom Marijom i svecima, ne protivi se iskazivanju ljubavi ljudima na prolazu. Oni ne znaju da ja molim, ta hodam, ne molim na glas! Kad pozdravljam Mariju u mom srcu na hrvatskom, pozdravljam na raznim jezicima prolaznike, koji mi veselo odgovaraju sa smiješkom. Nekoji me susreću pozdravom… Važno je da se pozdravimo, ta ljudi smo. Oni misle da ih ja sve poznajem, jer oni mene znaju. Meni lijepo i njima lijepo.

Kad sam napustio asfalt, spuštam se prema filijali običnim putem. Manje je ljudi. Uživam u izlasku sunca – kako je to sve lijepo Stvoritelj učinio. Slavim Boga u Njegovim stvorenjima: visoka stabla eukaliptusa, široke krošnje stabala avokada, vitki papaji, palme njišu grane, busovi banana, niska grmlja kave – sve povezano s novo posađenim grahom, kukuruzom, slatkim krumpirom… Hvala Bogu, pala je kiša pa je sve lijepo izniklo i pustilo prve listiće – daju nadu da će ljudi za Božić imati što jesti. 

Lijepe šarolike ptice lete oko mene po drveću, cvrkuću i slave Stvoritelja na svojim melodijama. 

U divljenju tih stvorova, stižem do kapelice. Tu je sve spremljeno za misu, ima dvanaest novaka i novakinja, njihovi odgojitelji, te najbliži prijatelji. Pjesme s bubnjevima i cimbalima odzvanjaju na salvu Bogu koji nam je dao taj novi dan. Naviještam Božju Riječ s tumačenjem za sretan život ovdje i u vječnosti. 

Sat vremena brzo prođe i ja sa svojim ruksakom vraćam se radostan kući. Istim putem, ali sada uzbrdo. U dolasku sam taj put prošao za pola sata, povratak traje sat vremena i više. Sad je puno ljudi na putu, na poljima, a i djece koja idu u školu. Sad se ne žurim, potpuno sam za njih: pozdravljam na dugo i široko, uz koju prikladnu riječ u vezi onoga što rade na polju, bilo da okopavaju banane i usjeve, bilo da idu u grad na tržnicu, pa nešto nose na glavi. Onima koji su daleko, mašem rukom uz pozdrav kako su spavali i kako su. Koji prođu blizu mene žele mi dati ruku, korona je prošla, stisak ruke isto nešto znači za svakoga. Neka djeca, koja idu u istom pravcu kao i ja u svoju školu, dolaze blizu mene da me dotaknu i da im dam znak križa na čelu.

Tako prođe to putovanje. Stižem kući gdje me na ulazu netko čeka s kojim pitanjem. Brzo odgovaram, idem u sobu i uzimam telefon. Ima puno propuštenih poziva i poruka – najviše se svodi na strašnu riječ „inzara“ = gladni smo. Prije nego odgovorim prema potrebi, idem na doručak. Bogu hvala, ima svega na stolu: kave i čaja na izbor, kruha, meda i tropskog voća.

O kad bih mogao to podijeliti s onima koje sam na putu susretao i s onima koji mi šalju poruke da su gladni! Pokušat ću nešto srediti preko telefona.

– Dan se nastavlja… – a o tom po tom!