[DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (C), 2022.]

Ako bismo pomislili da ustrajnom molitvom možemo Boga prisiliti da nešto napravi u našu korist, mi bismo Boga pretvarali u nepravednog suca iz Isusove parabole. Ali nepravedni sudac nije slika Boga. Za njega se kaže, a i sam to priznaje, da se Boga ne boji i da za ljude ne mari. To nije i ne može biti Bog. Kao što ni molitva ne može biti prisila. Molitva nije način da mi Bogu kažemo da čini ono što mi hoćemo. Molitva je način na koji mi pokušavamo razumjeti ono što Bog hoće. I sredstvo koje nam pomaže početi u skladu s tim živjeti. Molitva nije usklađivanje Božje volje s našom voljom, nego naše volje s Božjom voljom. „Budi volja tvoja“, kažemo u Očenašu.

Nepravedni sudac nije dakle središnji lik u Isusovoj paraboli. On je tu samo zato da bi nam poslužio bolje vidjeli i razumjeti lik žene udovice. Ona je glavni lik u paraboli. U toj ženi udovici prepoznajemo sebe, prepoznajemo i Crkvu. Zato je za nas, za Crkvu, važno ono što žena udovica čini. A ona, žena udovica, ustrajno moli. Isus nam, jer nije sudac glavni, ne želi davati pouku o tome što Bog čini. On nam je to obavio cijelim svojim životom, a osobito smrću i uskrsnućem. On nas želi poučiti o onom što mi trebamo činiti. Poruka i preporuka ove parabole je molitva. I to ona ustrajna. To je primjer koji trebamo nasljedovati. I ono jedino što nam može pomoći proći kroz sve opasnosti i nepravde s kojima ćemo se, kao Crkva i kršćani, suočavati kroz svoju povijest i svoje poslanje u svijetu.

Molitva je sredstvo koje imamo na raspolaganju kad ništa drugo više nemamo.

Molitva je sredstvo koje imamo na raspolaganju kad ništa drugo više nemamo. Ako zaista ništa ne možemo, možemo moliti. On nam pomaže i da ne odustanemo, pa čak i onda kad se čini da više nema nikakvoga smisla, da je sve uzaludno. Nije to molitva koju se može poistovjetiti s ponavljanjem naučenih formula, iako nam i one pomažu moliti. To je ona molitva koja je postala život. I koja omogućuje da naš život može postati trajna molitva. Riječ je o trajnom i ustrajnom dijalogu s Bogom koji se ne mjeri vremenom provedenim u molitvi, nego tim koliko smo Bogu dozvolili da bude prisutan u našem životu.

Ustrajna molitva znači svaku odluku u svom životu trebamo donositi s Gospodinom u molitvi, kao što je to činio i Isus. I žena udovica jer ona je zapravo sam Isus. Onog trenutka kad to prestanemo, kad naše ruke podignute na molitvu padnu – kao što su padale Mojsiju u prvom čitanju te mu je bila potrebna pomoć Arona i Hura – u našem životu će svoj utjecaj i vlast dobiti netko drugi, onaj koji nas žele odvojiti od Boga i naše povezanosti s njime. I zarobiti svojom logikom. Molitva nam pomaže da se od takvih utjecaja i napasti lakše oslobodimo. I da svoj život iz dana u dan sve više usklađujemo s voljom Božjom, njegovim planovima, njegovim očekivanjima s nama, i za nas i za druge oko nas.

Kršćanin koji moli ima trajno pred očima Isusa i njegovo poslanje.

Kršćanin koji moli ima trajno pred očima Isusa i njegovo poslanje. I na tom gradi svoju vjeru, u tom nalazi svoju nadu i prepoznaje poslanje navještaja Kristove ljubavi svima i do kraja zemlja, onim sredstvima koja su svojstvena Kristu. Jer molitva nam pomaže shvatiti da je kršćanska poruka ponuda koju smo dužni nuditi svima, ali i koju nemamo pravo nametati nikome. O tome nudimo li i kako, a ne namećemo li, ovisi i pozitivan odgovor na Isusovo retoričko pitanje: „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“