Talijanski grad Verona može se ponositi ne samo ljepotom svojih građevina, bogatom prošlosti, kulturom i vjerskom tradicijom, već i svetim biskupom Zenonom kojega se Crkva spominje na današnji dan. Zenon je bio osmi biskup u Veroni, a biskupija je utemeljena već u 3. stoljeću. Čini se da je biskup Zenon umro 372. godine, a kao dan smrti uzima se današnji dan. Neki podaci upućuju da je Zenon bio podrijetlom iz Afrike. Dragocjene podatke o ovome biskupu crpimo iz njegovih govora i teoloških rasprava u kojima se pokazao kao vrstan znalac pologa kršćanstva. Zalagao se za podizanje klera i puka u vjeri i vjerničkom osvjedočenju. Davao je izvrstan primjer kršćanskih kreposti u kojima je vidno prednjačio pred drugima, posebice u ljubavi, poniznosti, siromaštvu, te darežljivosti prema siromasima i potrebnima. Pripisuju mu se mnoga čuda, osobito u borbi protiv nečastivih sila. O svetom Zenu u sjevernoj Italiji kruže mnoge legende. Prema predaji često je lovio ribu na rijeci Adige te ga naročito štuju ribolovci na slatkim vodama. Zaštitnik je ribiča, ribara, novorođenčadi, djece koja uče govoriti i hodati te više od 40 talijanskih naselja, župa, crkava i kapela, a posvećena mu je i katedrala u gradu Pistoia (Toscana).

Danas je i sv. Josip Moscati, liječnik koji je na današnji dan 1927. godine umro u Napulju, ostavivši iza sebe uspomenu suvremenog sveca. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 25. listopada 1987. godine. Moscati je svetac naših dana, svjetovnjak, slavni napuljski kliničar, kršćanin uzorne vjere i života. U svojoj je liječničkoj struci bio velik istraživač i znanstvenik, a u Božjoj ruci podatno oruđe za Njegova djela.

Rođen je u Beneventu 25. srpnja 1880. godine. Na krštenju je dobio imena Josip – Marija – Karlo – Alfonz, kao da je Providnost htjela istaknuti da će raditi za četvoricu. To se i očitovalo u njegovu životu posvećenom Bogu i čovjeku u potrebi. Nakon završenog medicinskog fakulteta, posvetio se brizi za bolesnike, posebice one zaražene bjesnoćom. Kad je Vezuv 4. travnja 1906. počeo rigati užarenu lavu, Moscati je organizirao brigu za bolesnike, a slično je učinio i 1911. kad je izbila epidemija kolere. Svoj je liječnički poziv shvaćao kao svećeničku službu. Bio je čovjek molitve i izvanredne sabranosti. Umro je nakon kratke bolesti tijekom koje nije čak ni zalegao u bolesničku postelju.