[VAPITI ILI ŠUTJETI?]

„Dokle god ste slabi, priznajte si to, a kad ste snažni – zahvaljujte; dok ležite, vapite, a kad se uspravite – ne budite oholi.“ (sv. Augustin)

Vapaj: “Dok ležite, vapite!” Vapajem do ozdravljenja.

Gubavci vape, tada započinje ozdravljenje.

Na prvi pogled: logično je vapiti kada smo bolesni, no je li doista? Nije li češći slučaj da zapravo ušutimo, osjećamo se ostavljenima, padnemo u besmisao i – šutimo?
Vapaj znači priznanje vlastite nemoći i ovisnosti o drugome.

Ovdje imamo dvije vrste ljudi: oni koji nikada ne vape i one koji jedino i samo vape. Nijedan od dva stava nije dobar. Pustimo sada kukavce i žalipoje i usredotočimo se na one koji nikada ne vape.

Uzmimo recimo starije ljude, muškarce i žene, ali napose muškarce – i ne moraju biti stariji. Muškarce (svako pravilo ima iznimke, da ne mislite da generaliziram) se stoljećima učilo kako je plakanje za curice i žene; učilo ih se da je sramota tražiti pomoć, sramota je ne-imati, sramota je reći: „ne mogu“. Duboki lažni obziri ukorijenjeni u našem mentalitetu. Naš mentalitet ima mnogo toga dobroga i kvalitetnoga, ali ono što ne valja, treba imenovati. Kako onda, kada se recimo – Petar – tako ćemo ga nazvati – nađe u situaciji trpljenja, jer je, na primjer, doživio tešku prometnu nesreću i ostao nepokretan, kako da čovjek vapi, ako ga se cijeloga života učilo da je to sramota? Petar će se zatvoriti u sebe, šutjeti, trpjeti sam, micati se od svih – možda si s vremenom i život oduzeti…? Zar je sramota išta što nismo sami skrivili i to svojim neradom i nemarom? Ne može biti sramota ništa što nismo sami skrivili. Barem ne naša sramota. Nikada nije kasno naučiti što je ispravan stav, a to je: vapiti kada smo u potrebi, dopustiti si pomoći, odreći se osjećaja krivnje i sramote koji su uzrokovani greškama (uglavnom nenamjernim, ali i dalje prisutnim) u odgoju i formaciji. Preformirati se gdje treba i: živjeti radosno!

Što donosi vapaj Bogu?

1. Iskreno priznanje vlastite nemoći

2. Suočavanje s vlastitom slabošću, grešnošću, napuštenošću

3. Vapajem izlazimo iz sebe, doslovno i preneseno: glas izlazi iz nas i izlazimo iz komfora vlastite samodostatnosti, noćne more nas samih

4. Odmakom od sebe, susrećemo Isusa

Vapaj: uprisutnjuje istinu: gol stoji čovjek pred Bogom, Bog stoji gol pred čovjekom; bez maski, bez glume. Stvorenje se vraća svome Počelu, Stvoritelju.

Zahvalnost: “Kad se uspravite, ne budite oholi!” Zahvalnošću do zadržavanja zdravoga stanja.

1/10 gubavaca se vraća!

Nisu svi odmah za osuditi: golemo ushićenje i euforija. Ipak, ne treba zaboraviti na zahvalnost. Tko od nas nije bio u takvoj situaciji, barem jednom?!

Baš kao što napuštenost čovjeka može baciti u ponor zatvorenosti u samoga sebe, tako to isto može učiniti i sreća. Zaslijepljenost uspjehom, zadovoljstvom, zdravljem, materijalnom situiranošću dovodi do oholosti: tko je kao ja? I, moram opet udariti po svome, muškom rodu: mi smo tu opet u većoj opasnosti od žena, premda uvijek ima iznimaka.

Sebi ili apstraktnoj sudbini nećemo zahvaljivati, a ako svoju zaboravnost ne liječimo, zaboravit ćemo patnju i darivatelja ozdravljenja – Isusa: i umisliti si kako smo to mi sve sami vlastitim sposobnostima ostvarili, ili smo na neki način ionako predodređeni. I onda se dogodi što? Život opet udari negdje – i onda, poput Ikara izgorimo i sastavimo sa zemljom i nikada se, ili gotovo nikada, ne oporavimo jer smo – previsoko letjeli.

Neprijatelj đavao jedva čeka da nas zatvori ili u našu krivnju, usamljenost ili u našu samodostatnost: okrenutost samo samome sebi vodi u propast u oba slučaja!

Vidimo kako je duhovno siromaštvo nužno za spasenje: u dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponižavaj! Ostanimo nogama na zemlji, a srcem u Nebu. Vapimo Gospodinu, razgovarajmo s njime, on nema pametnijeg posla nego se baviti našim životom – niti važnijega: on čeka naš vapaj, našu molitvu. Zašto: jer je molitva zeleno svjetlo koje dajemo Gospodinu, puštamo ga u život, on to neće na silu! Zahvaljujmo mu: cijenimo što imamo, cijenimo i što nemamo. Nije zlo biti ovisnima jednih o drugima: Gospodin nas na taj način međusobno povezuje u jednu obitelj: svatko ima nešto: netko strpljenja, netko razumijevanja, netko ustrajnosti, netko entuzijazam, netko sposobnost trpljenja – i kad sve to zajedno stavimo u jedan kovčeg, možemo na bilo koje putovanje – bez straha od neuspjeha!

Završio bih molitvom filozofa Sorena Kierkegaarda:

“Molimo za radosna i sretna, onoga koji od sreće jedva zna kamo,
Da ga privučeš k sebi i poučiš da ovamo ide.
Molimo za onoga koji pati: koji ne zna u svojoj bijedi kamo, da ga privučeš k sebi.
Molimo da obojica: i sretnik i patnik, koliko god im stanja u životu bila različita,
Jedinstveni budu u jednom: da smisao nalaze ni u kom drugom, doli u tebi!”