Nakon završene Učiteljske škole radila je kao učiteljica u Sračincu i Donjoj Voći, a nakon završene Više pedagoške akademije predavala je u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Gračacu i Kutini. Godine 1935. dobila je stalan posao u Zagrebu i predavala je u osnovnoj školi u Draškovićevoj ulici. 

Marica Stanković s nadbiskupom Alojzijem Stepincom i vlč. Franjom Šeperom, među svojim križaricama 1944.

Marica Stanković sa svojim razredom, Zagreb 1938/1939.

Uz posao u školi sudjelovala je i u radu orlovske i križarske organizacije. Blisko je surađivala s dr. Ivanom Merzom (1896.-1928.), koji je 2003. proglašen blaženim.

Uključila se u organizirano katoličko gibanje. Godine 1927. postala je predsjednicom “Sveze hrvatskih orlica”, a nakon ukidanja svih katoličkih sportskih udruženja pa i orlica, od 1930. do 1945. godine bila je predsjednica križarica. Uređivala je glasilo Za vjeru i dom, pisala članke, putovala, održavala sastanke, držala predavanja i govore. Bila je živi primjer savršenog kršćanskog života, angažirana i vedra kršćanka, svakoga je htjela privesti Kristu, osobito mladež.

Na 10. obljetnicu smrti dr. Ivana Merza, nakon duhovnih vježbi, koje je vodio isusovac o. Stjepan Tomislav Poglajen (1906. – 1990.), u Banjoj Luci s još nekoliko istomišljenica osnovala je 1938. godine prvi Svjetovni institut u Hrvatskoj – Suradnice Krista Kralja s geslom “Dođi kraljevstvo Tvoje!”

Na prijedlog nadbiskupa Stepinca 1943. godine primila je za svoje djelovanje visoko crkveno odličje Pro Ecclesia et Pontifice-Za Crkvu i Papu. Bila je kršćanski radikalna i plemenita. Njezino životno opredjeljenjem izraženo je geslom ”Za Krista, za Crkvu, za duše”.

Kao ugledna katolička djelatnica Marica Stanković našla se odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata na udaru komunističke vlasti, osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika 2. lipnja 1945. godine javno pred 2500 sudionika ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. 

Kao ugledna katolička djelatnica našla se odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata na udaru komunističke vlasti, osobito nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnika 2. lipnja 1945. godine javno pred 2500 sudionika ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. 

Ovako je to bilo, kako je opisao očevidac Maričin životopisac don Žarko Brzić. Najprije je Marija Grgić počela braniti nadbiskupa Stepinca, nakon što je jedan iz mnoštva sasuo klevete na Nadbiskupa. Na to je Marica mirno ustala i hrabro rekla: “Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga, koji je grmio sa propovjedaonice na one koji su progonili Židove i Pravoslavce, koji je svoj cvijetnjak preuredio u sklonište djeci, čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike zgada Zagreba, da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjenih i sklone ih u svoje kuće, da ih ne zadesi smrt. Ima veliki broj prisutnih, koji to mogu potvrditi i zahvaliti za svoj život baš dr. Alojziju Stepincu…”

Profesorica Marica Stanković uhićena je 1. rujna 1947., pritvorena je u Petrinjskoj ulici, lažno optužena i nakon više od četiri mjeseca osuđena na pet godina zatvora uz obrazloženje da je “djelovala protiv naroda i države”. 

Profesorica Marica Stanković uhićena je 1. rujna 1947., pritvorena je u Petrinjskoj ulici, lažno optužena i nakon više od četiri mjeseca osuđena na pet godina zatvora uz obrazloženje da je “djelovala protiv naroda i države”.  Zajedno s Maricom Stanković osuđeno je još sedam djevojaka iz zajednice Suradnica Krista Kralja, među njima i Slavica Tuškan (1928.-2015.) i Nevemka Šarin (1917.-2006.), te njihov duhovnik don Ante Radić (1897-1980.) kao prvooptuženi. Na suđenju je odbacila sve političke optužbe i hrabro svedočila svoju vjeru i odanost Kristu i Crkvi. Kako joj nisu dali da se do kraja brani ona je završila svoju obranu riječima: “Kad ne mogu sve izreći što želim, završavam s parolama kojima sam služila cijeli život: “Živio Krist Kralj, živio Sveti Otac Papa, živjela Katolička Crkva, živjela kršćanska Europa”. A kad im je osuda bila izrečena i obrazložena, one su ponosno zapjevale : Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat-Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada! 

Kaznu je izvršila u cijelosti u ženskom logoru u Slavonskoj Požegi. Radila je isušivanju Lonjskoga polja, nosila cigle ili bila u samici. Izišla je iz zatvora 1. rujna 1952. godine, sva izmučena i bolesna. Opisala je to u knjizi Godine teške i bolne (priredio don Živko Kustić, GK, 2000.). 

Nakon tih teških i bolnih godina posvetila se svojoj Zajednici nastojeći uskladiti Pravila i odgojiti nove članove. Iako teško bolesna doživjela je sreću kada je, 18. listopada 1953. godine, kanonski ustanovljena njezina Svjetovna ustanova “Suradnice Krista Kralja” i odobrene konstitucije Dobila je i blagoslov zatočenog kardinala Alojzija Stepinca, koji se nalazio u kućnom pritvoru u Krašiću.

Umrla je na glasu svetosti 8. listopada 1957. godine s riječima na usnama: ”Dosta mi je Tvoja milost!” Pokopana je na zagrebačkom groblju Mirogoj, na polju broj 57. Sprovod joj je vodio nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper. Grob joj posjećuju mnogi vjernici i štovatelji, kojima je uzor. 

Glas o svetosti Marice Stanković nezaustavljivo se širi od njezine blažene smrti.

Glas o svetosti Marice Stanković nezaustavljivo se širi od njezine blažene smrti. Kongregacija za proglašenje svetaca odobrila je 10. lipnja 2006. da se otvori i povede postupak za njezinu beatifikaciju. Kardinal Josip Bozanić otvorio je 16. studenoga 2006. proces za proglašenje Marice Stanković blaženom i svetom. Prvi postulator kauze je bio mr. vlč. Milan Pušec a drugi i sadašnji je dr. o. Vinko  Mamić, karmelićanin.

Knjige Marice Stanković

Knjige Marice Stanković

Prigodom njezine blažene smrti kardinal Alojzije Stepinac iz Krašića je napisao u sažalnom pismu Suradnicama Krista Kralja između ostaloga: “Ova je draga i plemenita duša posvetila sve sile svoga uma i srca za proširenje kraljevstva Božjeg na zemlji i može zbilja biti uspoređena s onim velikim ženama iz prvih vremena kršćanstva, kojima je Krist Gospodin bio sve, i koje su mogle s pravom govoriti s apostolom: ‘Ne živim više ja, nego Krist u meni’.”

Postulatura službenice Božje Marice Stanković izdaje glasilo koje se zove Poruka vedrine, jer je Marica bila vedra osoba, čak i u danima svoje patnje zračila vedrinom i radošću. Imala je lijepi topli osmjeha a znala se i od srca smijati. Njezin duhovnik isusovac otac Ivan Kozelj u nadgrobnom slovu rekao je da je bila ”uvijek vedra i nasmijana do bučnosti”, a njezin biograf don Žarko Brzić  knjizi je dao naslov Nasmijano lice navodeći da su je i drugi tako nazivali. Za nju su optimizam i vedrina bile temeljna obilježja kršćanina. 

Službenica Božja Marica Stanković svojoj knjizi, u kojoj opisuje povijest nastanka orlovstva i križarstva, daje naslov Mladost vedrine, koja je objavljena u Zagrebu 1944. godine. Ona svjedoči i piše: “Nije nam dana samo radost koja iz Božjeg lica izlazi, već nam se daje On sam koji je Radost. Jer radost nije tek jedno svojstvo Božjega bića, već radost je On sam”. Nadamo se da će ubrzo biti uzdignuta na čast oltara.