Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu, a studij teologije 1911. u Zadru, te slavistike, povijesti i zemljopisa 1923. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je 1933. i doktorirao.

Godine 1912. zaređen je za svećenika i tada postaje župnikom u Čaporicama kraj Trilja, a zatim u Vranjicu od 1919. do 1920. godine. Solin i Vranjic do 1911. godine bili su jedna župa. Don Lovri je bio rođak pionir naše arheologije dr. don Frane Bulić, pa je vjerojatno zaslužan što se i don Lovre zainteresirao za hrvatsku povijest i arheologiju. Zajedno su kasnije i surađivali.

Godine 1922. počeo je raditi u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Nakon položenoga profesorskog ispita od 1923. počeo je raditi kao gimnazijski profesor u Sinju, a od 1925. u Kninu, gdje je bio član znanstvenoga odbora Muzeja hrvatskih spomenika i tajnik Hrvatskoga starinarskoga društva. Od 1929. radi u Splitu, a od 1930. honorarno predaje u tamošnjoj Biskupskoj klasičnoj gimnaziji. Godine 1932. postao je podravnateljem, a 1934. ravnateljem te Biskupske klasične gimnazije. Istodobno je, od 1930. bio tajnik društva “Bihać”, od 1932. arhivar Nadbiskupskoga sjemeništa a od 1934. arhivar Biskupskoga arhiva.

Nakon talijanske okupacije Splita i Dalmacije odlazi u Zagreb, gdje je od 1941. godine do 1942. bio ravnateljem II. realne gimnazije. Od 1945. godine predavao je na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. U Solin se vraća, nakon Drugoga svjetskog rata, 1946. godine. Radio je kao voditelj Muzeja hrvatskih starina (tada u Klisa), a od 1947. bio konzervator te od 1954. do umirovljenja, 1959. godine, znanstveni suradnik Arheološkoga muzeja u Splitu.

Od 1948. do 1956. godine radio je i na splitskoj Visokoj bogoslovnoj školi, gdje je predavao opću crkvenu povijest. Napisao je brošuru Borba Grgura Ninskoga sa splitskim nadbiskupom Ivanom (Split, 1929.) i vodič po srednjovjekovnim arheološkim znamenitostima Solina i okolice (Vođa po starohrvatskom Solinu. Split, 1939.). Napisao je kratak pregled povijesti Katoličke crkve (1933.), u kojem je napose obradio srednjovjekovno razdoblje, pregled opće hrvatske povijesti (1938.) te udžbenik Hrvatska povijest za VIII. razred srednjih škola, 1 (Zagreb 1941. dva izdanja, 1943; suautori M. Barada i J. Šidak). 

Osobito je istraživao srednjovjekovnu hrvatsku povijest i vjerodostojnost isprava, crkvenu povijest, povijest Solina, Splita, Klisa i Imotske krajine te tamošnju srednjovjekovnu topografiju i ubikaciju/umještenost crkava. Pisao o povijesti hrvatske arheologije i njezinim pionirima don Frani Buliću (Vranjic, 4. listopada 1846.- Zagreb, 29. srpnja 1934.) i fra Luji Marunu (Skradin, 10. prosinca 1857.-Knin, 15.01.1939.), o suvremenim arheološkim istraživanjima, baroknoj umjetnosti u srednjoj Dalmacije itd. Pisao je za široki krug ljudi. Objavljivao je priloge iz kulturne i crkvene povijesti popularno-znanstvenim stilom s ciljem upoznavanja i prosvjećivanja širkoh masa. Pisao je osvrte, prikaze, izvješća, nekrologe i prigodne članke u različitim ondašnjim časopisima i publikacijama. Ponekad je pisao pod pseudonimom Rusticus.

Od mladih dana piše lirske crtice i pjesme u prozi, novele i pripovijesti, eseje i putopise, većinom vjerske tematike, i objavljuje ih u godišnjacima, kalendarima i listovima: Pobratim, Luč, Hrvatstvo, Prosvjeta, Hrvatsko kolo, Hrvatsko pravo, Obitelj, Za vjeru i dom, Almanah Gospe Lurdske, Hrvatska obitelj, Hrvatska prosvjeta, Pučki prijatelj, Glasnik Srca Isusova, Kalendar Srca Isusova i Marijina, Katolički tjednik, Hrvatska straža, Seljačke novine , Jadranski dnevnik, Danica, Seljačko ognjište, Nedjelja... 

Objavio je više obimnih djela: Stopama hrvatskih narodnih vladara (suautor don Frane Bulić), Zagreb, 1929.; Na vratima hrvatske povijesti, Zagreb 1930. godine. (To je nastavak prve knjige koju je napisao s don Franom Bulićem.). Napisao je knjigu Sveta Mala Terezija, 1932 ; roman Kraljica Jelena, Zagreb, 1935.; Pregled povijesti Hrvata, Zagreb, 1938.; Tri najveća hrvatska kralja, Zagreb 1943.; Ubavo selo, Zagreb, 1944.

Don Lovrine knjige

Nakon njegove smrti objavljena mu je knjiga Rasprave i članci iz hrvatske povijesti, Split, 1993. Dobio je ulicu u rodnom Solinu i Osnovna škola u Solinu nosi njegovo ime.
Nadbiskup splitsko-makarski mons. Ante Jurić u razgovoru s don Slavkom Kovačićem kaže da mu je don Lovre Katić, premda umirovljenik, uvijek rado bio na usluzi dok je bio u Solinu župnik. Pomagao mu (nedjeljom služio jednu sv. Misu, a jedne godine držao vjeronauk srednjoškolcima), po potrebi ga mijenjao a zajedno su i šetali i razgovarali. (u Zborniku U križu je spas, CuS i Teologija u Splitu, Split, 1997. str. 34.).

Dr. don Lovre Katić nesumnjivo je bio i prosvjetitelj i domoljub.

Dr. Vladimir Lončarević u Glasu Koncila, broj 10 od 6. ožujka 2011. u rubrici Katolički oblikovatelji kulture, pod naslovom Lovre Katić-pisac „staroga svetog kamenja“ kaže:

„Hrvatski su svećenici utemeljitelji i nositelji razvoja suvremene hrvatske arheologije i srodnih znanosti. Među njima, uz velikane don Šimu Ljubića (1822.-1896.), don Franu Bulića (1846.-1934.), fra Luju Marunu (1857.-1939.), don Mihu Baradu (1889.-1957.), stoji i ime don Lovre Katića. (…)

Uzevši u obzir da se povijesnim temama počeo baviti tek sredinom dvadesetih godina, objavio je znatan broj znanstvenih radova i publicističkih djela, a, uključivši književne, ukupno više od dvjesto šezdeset različitih tekstova u znanstvenim, kulturnim i crkvenim časopisima.“

U daljnjem tekstu dr. Lončarević citira don Lovru gdje on kaže: ‘Radio sam s punim srcem’, napisao je jednom zgodom, želeći što više ‘povijesno opismeniti’ narod. Bio je pisac ‘staroga svetoga kamenja’, čiji je govor srcem osluškivao, razumio i volio.

Neka za ilustraciju njegova literarnog izraza posluži prozna pjesma Iza posvećenja: ‘U rukama Te držim-kako Te je držala Presveta Majka Tvoja u spilji Betlehema grada./ Očima Te gledam-kako Te je gledala Marija Magdalena kroz trepavice okićene rosom pokajanja./ Srcem Te plačem-kako te oplakaše žene na ulicama Jeruzalema./ I dok ponižen upirem oči u zemlju, Ti pristupaš k meni kao na putu u Emaus, a ja se hvatam haljine tvoje i molim:/ ‘Ostani, Gospodine, jer pada noć!’ O Bijela Hostijo u gješnim prstima, osjećam kako Ti srce kuca i krv se toči na ruke moje, da opere i pokrije sve čega se stidim./ Na rukama Te držim kao Presveta Majka Tvoja u spilji betlehemskoj, nad kojom je prosjala zvijezda obećanja.’“