Na Youtube kanalu Kolumbovih vitezova o. Chase Hilgenbrinck, sada povjerenik za zvanja Biskupije Peoria, govori o svom zanimljivom životnom iskustvu. Donosimo hrvatski prijevod videozapisa na engleskom jeziku:

U srednjoj školi sanjao sam o tome kako ću postati profesionalni sportaš, točnije nogometni profesionalac. Kasnije sam i igrao nogomet na jednom od vrhunskih koledža u SAD-u. Ondje sam se sprijateljio s trenerom iz Čilea koji mi je rekao da mi sposobnost i način igranja nogometa u južnoameričkom stilu može otvoriti vrata tamošnjih klubova. Zato sam to i učinio i, odmah nakon diplome, otišao u Čile na pokusni rok. Zaigravši za klub Huachipato, pokazao sam da tamo pripadam i zaslužio svačije poštovanje.

Međutim, kad sam preselio u Čile, doživio sam kulturni šok. Usto, moji prijatelji su se promijenili, a moje obitelji više nije bilo uz mene. Trenirao bih dva sata dnevno, a ostala 22 sata sjedio u kući u kojoj sam tako imao dovoljno vremena za razmišljanje o tome kamo ide moj život. Sva su ta pitanja počela dolaziti i pojavljivati se u mom srcu. Počeo sam se pitati tko sam, zašto sam ovdje, zašto sam izabrao igrati ovdje i volim li više neke druge stvarnosti od onih koje sam slavio u crkvi svake nedjelje.

Što zaista znači biti izvrstan?

Sjećam se da sam jednog užasnog dana, usred kišne sezone, sjedio u ledeno hladnoj kapelici pred svetohraništem. I samo znam da sam istinski molio i tražio utjehu. Nisam se osjećao nimalo sjajno, iako sam u Čile otišao kao profesionalni sportaš, da bih bio izvrstan. Moji heroji su bili profesionalni sportaši i njihova izvrsnost je bilo sve što sam vidio kod njih. Biti izvrstan značilo je briljirati u svom sportu, biti poštovan i priznat od drugih, zarađivati novac, imati lijepu ženu pored sebe. To je meni značilo biti izvrstan i velik čovjek. A ja nisam osjećao da živim nešto izvrsno.

Foto: Rick Danzl/The News-Gazette

Bio sam, dakle, u kapelici pred Presvetim Sakramentom, znajući da je Isus tamo prisutan i samo sam molio za utjehu u svom životu i da mi se sve te stvari, za koje vjerujem da su velike, i dogode.

U tišini te kapelice i tišini svoga srca začuo sam najglasniji glas ikad, ali glas koji nije moguće čuti ušima. Taj glas mi je rekao: “Budi moj svećenik!”

Taj me glas nevjerojatno šokirao jer to uopće nije bilo ono o čemu sam razmišljao, nego sam u startu odbacio. Ta ideja nije bila nešto što sam želio živjeti i to nije bilo nešto što sam bio spreman učiniti za Boga.

Božji poziv ne može se odbiti

Nastavio sam živjeti svoj život kao profesionalni sportaš i stvari su mi krenule jako dobro. Uskoro sam iskusio i izvrsnost na svom sportskom putu, ali i u svakom aspektu svoga života. Imao sam puno prijatelja, postao sam poznat, imao sam sjajnu djevojku i te sam godine proglašen najboljim igračem lige na mojoj poziciji. Ali sjećam se da sam noću sjedio u krevetu i nisam mogao spavati. Odjednom sam shvatio da ne znam mogu li bolje od toga. U djeliću sekunde shvatio sam i da nemam ništa drugo planirano za svoj život i da možda ne mogu učiniti ništa više.

Upravo u tom trenutku snažno sam osjetio u srcu poziv za svećeništvo i shvatio sam da, ako Bog zaista ima plan za moj život, možda je to svećenički poziv.

Možda je svećenički poziv ono što stvarno tražim, da bih zadovoljio čežnje svoga srca i da uklonim nemir koji sam i dalje imao usred najveće sreće koju sam doživljavao kao čovjek.

Crkva treba dobre i vjerne ljude, treba nekoga tko će preokrenuti smjer ovoga svijeta. Ne kao da ja sam to mogu učiniti, ali svaki vjernik treba odgovoriti na Božji poziv u svom životu i živjeti svaki dan onako kako je planirano za nas. Ako tako budemo činili, onda će ljudi početi na drugačiji način govoriti o Katoličkoj Crkvi, o kršćanstvu, o muškarcima općenito i o našoj kulturi.

Ništa nije bolje od ispunjavanja uloge koju je Bog izabrao za vas. To je ono za što smo stvoreni, što smo pozvani činiti i zaista nas ništa neće dokraja ispuniti – ako to ne učinimo.