Prisjetimo se svećenika i pjesnika mons. Mirka Talajića.
Svećenik i pjesnik don Mirko Talajić rođen je 2. studenog 1912. godine u Novim Selima kod Metkovića, u vjerničkoj obitelji oca Ivana i majke Matije rođene Bebić. Bio je prvi od četvorice sinova svojih roditelja, s tim da mu je jedan brat umro u dobi od četiri godine. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, 1925. godine. Gimnaziju je započeo u sinjskom sjemeništu kod franjevaca, a nastavio i završio kod salezijanaca u Zagrebu. Teologiju je studirao u Splitu kao svećenički kandidat Dubrovačke biskupije.
Za svećenika je zaređen 17. srpnja 1938. godine, a mladu misu je otpjevao na crkvenostaroslavenskom jeziku u crkvi sv. Ilije u Metkoviću, u nedjelju, 14. kolovoza iste godine. Na mladoj misi mu je propovijedao metkovski školski kateheta obljubljeni propovjednik don Radovan Jerković (1900.-1950.), kasnije svjedok i mučenik za vjeru. Propovijedao je na temu “Svećenik-dobročinitelj svoga naroda u vremenitom i vječnom pogledu.”
Don Mirko je odmah nakon svećeničkog ređenja bio imenovan duhovnim pomoćnikom za župu Lumbarda na otoku Korčuli, ali nakon mjesec dana bio je pozvan u vojsku u Beograd i zatim u Suboticu. U rujnu 1939. imenovan je upraviljem župe Goveđari na otoku Mljetu, ali službu nije mogao preuzeti zbog bolesti, pa je u listopadu postao kapelan u Kuni na poluotoku Pelješcu. Nakon župničke službe u Ponikvama na Pelješcu, gdje je sa svojim župljanima podnio mnogo teškoća u Drugome svjetskom ratu i poraću, odlazi na službu u Orebić, u kojem ostaje trinaest godina. U Dubrovnik je došao 1969. godine i preuzeo službu župnika dubrovačke katedrale. Uz župničku službu bio je biskupski vikar, kanonik Stolnog kaptola i generalni vikar do umirovljenja u studenom 1990. godine. Od prosinca 1990. do ožujka 1996. živio je u obiteljskoj kući u Metkoviću, a nakon što je otvoren Dom za umirovljene svećenike u Dubrovniku kod sv. Jakova, prešao je tamo, gdje je, kao pjesnička duša osjetljiva na tuđe boli, živio tiho i skromno do smrti, 19. rujna 2000. godine. Pokopan je u svećeničkoj grobnici na groblju Boninovo u Dubrovniku.
Godine 1998. slavio je dijamantnu Misu i tom je prigodom Biskupski ordinarijat u Dubrovniku izdao zbirku njegovih pjesama pod nazivom “Maslinski zvuci”, u kojoj je sabrana većina njegovih pjesma. Neke svoje pjesme don Mirko je uništio za vrijeme svoje mladosti, a drugi put za vrijeme Drugoga svjetskog rata dok je bio na službi u Ponikvama. Neke su mu pjesme uglazbljene, a neke su čitane na dubrovačkom Radiju. Mons. don Mirko Talajić bio je vedre naravi, ali melankolik. Bio je savjestan svećenik, uslužan župljanima i dobar drug subraći svećenicima. Čvrsto je vjerovao u uskrsnuće mrtvih i da iza kalvarije dolazi Uskrsna zora, što je vidljivo iz njegovih pjesama.
Objavljivao je pjesme i pripovijetke u raznim časopisima. Prvu pjesmu objavio je 1930. u Euharistijskom glasniku, potom je objavljivao u Glasniku sv. Ante, Hrvatskoj prosvjeti, Hrvatskoj straži, Hrvatskoj reviji, Salezijanskom vjesniku i Kalendaru sv. Ante.
Dr. Vladimir Lončarević za njegove pjesme je napisao: “Njegovo je pjesništvo nerijetko himničnoga ili psalmičnoga tona, s toplim slikama zavičajnoga pejzaža, obitelji i doma. Izrazom teži biti moderan, no u formi ostaje klasičan, vjeran rimi i sonetu. Opjevao je sve zapovjedane blagdane, otajstva krunice, križni put, sedam posljednjih Kristovih riječi na križu…
Za nj je poezija bila naravni dio vjere, vjere koju je on proživljavao u skrovitosti molitve pred Presvetim, što se osjeća primjerice u stihovima tople i potresne pjesme Suton u sobi mrtvoga druga: ‘Dan zaplakan u oknima kuća reže krvava stakla / I diže natekle sjene na dvoru; / Laste su pod kućom prošle, pjevajuć u koru. / Nečija bolesna ruka zastor je na malom prozoru makla, / da vidi gašenje sunca u moru. // Suton je brisao tiho nejasnu sliku na zidu… // Šute knjige na stolu složene ko mrtvačke kosti / A suton prosiplje nešto – ko miris bostana meko / Po žicam mandolina / I ganut, ko dijete je bolesno na zgužvanom krevetu kleko / Pred slikom drage Gospe od sedam žalosti… // Dan iscijeđen, s očima mutnoga stakla. / Dobri je angelus, druže, sišo opet s vrhunca,
/ da poljubi ruku što je bojažljivo zavjesu s čipkama makla, / da vidi u očima tvojim tužno gašenje sunca…'”
Mnogo pjesama posvetio je Blaženoj Djevici Mariji, evo jedne: Gospi pomoćnici: “Pred Tobom kleči dolina ova / I čvrsto drži bijeli Tvoj skut. / Pogledaj, Majko, tama se nova / Spustila na naš krvari put. // Vrati se k nama. Djevice čisa, / Ko zora što nam donosi dan. / Vrati nam nadu, vrati nam Krista, / U srce naše i u naš stan. // Žalost je naša duboko more, / A Tvoje srce pokoja čar. / U njemu za nas ognjevi gore, / Ljubavi Tvoje najljepši dar. // Nebo i zemlja pred Tobom kleči, / Sunce nas grije u ovaj čas. / Ti si nam, Majko, nada i spas!”
Don Mirko Talajić je, uz obiteljsku podršku, u svome životu i radu imao veliku podršku i dviju osoba koje su umrle na glasu svetosti: učiteljice Anke Bebić i don Radovana Jerkovića.