Gal 2, 1-2.7-14

Braćo! Nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita. Uziđoh po objavi i izložih im — napose uglednijima — evanđelje koje propovijedam među poganima da ne bi možda, ili da nisam, trčao uzalud.

Vidjevši da mi je povjereno evanđelje za neobrezane, kao Petru za obrezane — jer Onaj koji je bio na djelu po Petrovu apostolstvu među obrezanima, bio je na djelu i po meni među poganima — i spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane! Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio.

A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima; a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću.

Ali kad vidjeh da ne hode ravno, po istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: »Ako ti, Židov, poganski živiš, a ne židovski, kako možeš siliti pogane da se požidove?«

Psalam: